Neko nepisano pravilo kaže da bi glumcima valjalo da budu i dobri pjevači. Brojni su primjeri kada su se glumci hvatali mikrofona, najčešće zarad uloge, te nas oduševljavali svojim izvedbama. Performansi Tanje Bošković "Daleke jecaju zvezde" iz "Balkan express-a", Anice Dobre "Svečane bele košulje" iz "Crnog bombardera", Jasne Žalice "Iznad Tešnja zora sviće" iz filma "Gori vatra" ili ona Slavka Štimca "Con venti quattro mille baci" iz "Sjećaš li se Dolly Bell" samo su neke od tih, u vječnost okovanih izvedbi.

Jednu takvu, evergrin izvedbu podario nam je i Mario Drmać u filmu “Remake” u kojem je otpjevao sevdalinku “Il’ je vedro il’ oblačno”. Iako su se izvođenjem ove pjesme proslavili Zaim Imamović, Hanka Paldum, Emina Zečaj, Božo Vrećo i drugi, interpretacija Marija Drmaća nije ništa manje impresivna. Naprotiv! Ovu lirsku, ljubavnu, emotivnu pjesmu što je u svojoj osnovi, Drmać je kao i mnogi umjetnici ranije upravo takvom predstavio. Njegova verzija se, pak, od svih drugih razlikuje po tome što je i rodoljubiva. Ona je tu dimenziju dobila zbog konteksta u kojem je izvedena.

Drmać glumi mladog logoraša koji je talentiran za pjevanje, a kojeg čuvari logora pozivaju da im pjeva za njihov ćeif dok večeraju. Na torturu, poniženja i iživljavanja on odgovara time što pjeva pjesmu o jednoj romansi. Sama sevdalinka ni po čemu nije sporna i ne bi trebala izazvati provokaciju tih stražara koju je izazvala. To se desilo zbog interpretacije mladog pjevača.

Izmrcvaren, izgladnio, napaćen, on staje pred stražare i tiho, jedva čujno počinje svoju pjesmu. Čovjek bi pomislio da je više mrtav nego živ, da u njemu nema snage ni glas valjano da ispusti. Međutim, kako koji stih odmiče on pojačava intonaciju, jasno dajući do znanja svojim tamničarima da im se inati i da im prkosi. Isprovocirani, a nemoćni da svoju frustraciju kanališu na drugi način, kažnjavaju ga mučkim batinanjem.

Tako je ljubavna narodna pjesma postala rodoljubiva, ona koja diže moral i daje snagu u trenucima kad nema snage, ali i simbol stradanja, patnje, prkosa. Time nam je umjetnik pokazao šta zanči dati lični pečat umjetničkom djelu. Iako smo pjesmu toliko puta slušali i vjerovali da je poznajemo, predstavljena nam je kao da je po prvi put slušamo.

Za glumce i glumu vezuje se još jedno pravilo koje kaže da nema velikih i malih uloga, već samo velikih i malih glumaca. Drmać je dobio jednu scenu u filmu, a učinio je najupečetljivijom. Prva asocijacija na film postala je scena u kojoj pjeva Mario Drmać. To je posao umjetnika…