Bosanskohercegovačkog pjevača, kompozitora, muzičkog producenta s najemotivnijim glasom Eldina Huseinbegovića sreli smo u njemačkom gradu Visbadenu, gdje je nastupao, a uz njega je gostovao i istaknuti i priznati hafiz Sulejman Bugari. 

Na pitanje koliko se dugo njih dvojica poznaju, Eldin je za „Dnevni avaz“ odgovorio:

Hranimo ego

- Da mi je biti barem jedan posto kao hafiz. Hvala dragom Bogu što imamo takve ljude. Svi mi trebamo, dok su nam dobri i kvalitetni ljudi tu, da im ukažemo sve poštovanje, da dobiju svu moguću podršku, da im budemo mali vjetar u leđa, jer oni nose velike terete. A ako ne možemo da im pomognemo, nemojmo im odmagati. 

Nas dvojica smo komšije, dijele nas dvije kuće na Vratniku. Naše druženje je bilo intenzivno petnaestak godina poslije rata. Prvi put sam hafiza sreo u ratu, kada sam poslije sabah-namaza išao kod njega na časove arapskog jezika. Poslije rata smo to pretočili u naša svakodnevna i svakonoćna druženja. Ne može se ničim platiti sreća da budeš u društvu takvih ljudi koji su nam kao zvijezde na nebu. 

Hafiz je neko na koga se ja još ugledam i, nadam se, učim, te molim dragog Boga da nikada ne iznevjerim ono što sam od njega naučio.

Šta biste izdvojili kao posebno iz druženja s njim?

- Posebno mi je to što mi je proširio poglede na svijet, poglede na druge ljude, na drugačije ljude. Uglavnom, mi se branimo i hranimo taj ego da smo ti koji smo najbolji, da smo ti koji smo dostojni svakog dobra i ako to dobro podijelimo s nekim, da će se malo umanjiti, a ljudi poput hafiza su skroz kontra. Što god dijele više dobra, što god više ljudi uvezuju, budu im premosnica iz nekog prošlog života, koji i nije baš za pohvaliti. Takvi ljudi su na usluzi svima nama, samo da nam dragi Bog da snage da ih spoznamo i upoznamo. Oni su među nama, neki su javne ličnosti, neki su u našem komšiliku sasvim nepoznati, a oni su carevi svemira.

Od početka karijere uvijek s ponosom ističete koje ste vjere, nacije. Je li to možda mač s dvije oštrice kad je riječ o, recimo, Srbiji i Hrvatskoj, jer ste estradni radnik?

- Iskren da budem, mene vrlo rado slušaju i u jednoj i u drugoj susjednoj zemlji. Čovjek bez vlastitog identiteta i nije čovjek. A, slušaju me i znaju za mene, prije svega, kroz moju saradnju s dvije najveće zvijezde BiH i Balkana, Dinu Merlina i Harija Mata Harija. Njih dvojica su vrhunac onoga što smo mi imali i što ćemo imati. Meni je ogromna čast što su Dino i Hari u jednom momentu u meni prepoznali nešto interesantno, što smo to podijelili kroz naše zajedničke pjesme. Nikada im to neću zaboraviti, niti im se moći odužiti. Kroz saradnju s njima meni su se otvorila vrata Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Kosova... Svi su u meni prepoznali, odnosno u onom što radim, nešto egzotično, nešto što nije svakidašnje. U susretu s novinarima iz tih zemalja, s kolegama koji tamo žive, s običnim narodom, vidim da me vole, poštuju. Ja nemam ni volje ni želje da se s nekim takmičim. Moje su mogućnosti i dometi vrlo skromni, ali ponekad poželim da u nekom šesnaestercu u tom malom prostoru uspijem predriblati i dati gol. Da moja pjesma kod drugog čovjeka probudi dobro i da ga potakne na dobro.

Vaše pjesme su posebne, slušaju se dušom?

- Sudeći prema stotinama poruka koje dobivam, shvatam šta su nekima u određenom momentu značile pjesme „Strijela sudbine“, „Tvoje je to što daš“, „Ne sudi ljudima“... Bio je to šarafčić ili točkić koji ih je okrenuo i pokrenuo iz neke njihove tuge, da se u njihovom životu rodi nova pozitiva. Danas se sluša sve što je suprotno od toga. Čovjeku jedno vrijeme može pod kožu, ali duša kada iscrpi sve materijalne stvari, onda se okrene duhovnom putu i traži svoje.

Kriza identiteta

Koju muziku slušate privatno?

- Kući uopće ne slušam muziku niti imam bilo kakvu fonoteku. Meni je čitav život muzika, što kroz studio, kroz nastupe, autorski rad, kroz operu u pozorištu. Svaki slobodan trenutak iskoristim za tišinu i slušanje dječijih glasova, to je nešto što me odmara i ispunjava. Poštujem svakog čovjeka i svakog kolegu koji se u ovom itekako turbulentnom vremenu za muziku, trudi da ostane i opstane te sačuva svoj identitet. Danas je u svakom segmentu kriza identiteta, pa i u muzičkom. Najbitnije za jednog pjevača jeste da ima svoj identitet. Kada čuješ Mariju Šerifović, ti znaš da je to ona, ili Bešlića, Dinu Merlina. A danas imaš toliko kopija da, kada ih čuješ, više ne znaš ko je ko.

Genocid u Gazi

Nova pjesma?

- Završena je prije mjesec, kao i spot za nju, i trebala je da izađe prije mjesec. Ali ova situacija u svijetu, ovaj genocid i tragedija koja se dešava u Gazi meni kao čovjeku ne dozvoljava da u ovom momentu to uradim. Zbog tematike koju ona tretira mislim da će, nažalost, biti široko prihvaćena. Zvat će se „Da hoće svanuti“ ili „Tiho“. Nekad sam sretan, a nekad nisam što imam taj filter i neki katalizator za ljudske sudbine. Ja nemam drugog načina da svoju tugu podijelim s ljudima, već samo kroz moje pjesme.

Što

kaže pisac/pjesnik Mustafa Širbić: „Mani mi se velikih govora na mezaru, daj dok smo tu“.