Kultna avangardna slovenska grupa "Laibach“ stiže u Sarajevo gdje će 5. aprila od 21 sat održati veliki koncert u Domu mladih u okviru svjetske turneje "Opus Dei Revisited“. Noć prije Ivo Saliger, alijas Ivan Novak, jedan od osnivača benda, družit će se s publikom u Ateljeu Figure.

Njihov nastup u Sarajevu ujedno je poklon za Dan grada Sarajeva (6. april, op. a.), a grupa obilježava i 30 godina od njihovog nezaboravnog nastupa u ovom gradu 1995. godine.

Simbol otpora

Ovaj kultni sastav skoro sve radi zajedno, pa tako i daje intervjue. A ekskluzivno za "Dnevni avaz“ govorili su uoči dolaska u bh. prijestonicu, grad s kojim imaju posebnu vezu koja je stvorena upravo te 1995. kada su održali dva koncerta – prvi dan prije Dejtonskog mirovnog sporazuma, a drugi dva sata poslije potpisivanja.

Uprkos različitim reakcija na njihovu muziku, poruke i pojavu, „Laibach“ je decenijama ostao vjeran sebi. I upravo kao takav stekao svjetsku slavu. Iako su mnogo toga napravili, Sarajlije i Sarajevo najviše pamte 1995.

"Laibach“ je krajem 1990. godine, kad su počela politička previranja u Jugoslaviji, "osnovao“ vlastitu utopijsku državu NSK (Neue Slowenische Kunst) koja je imala vlastiti pasoš, novac i zastavu. Prilikom gostovanja u Sarajevu, proglasili su ga teritorijom države NSK.

- Radujemo se Sarajevu – poručili su Slovenci na početku intervjua za "Dnevni avaz“.

Šta Vama ovaj grad predstavlja?

- Dio našeg života.

30 godina je prošlo od Vašeg koncerta u gradu koji je prošao kroz godine opsade, nisu samo tijela - krvarile su i duše. Jeste li tada bili svjesni gdje dolazite u smislu koliko će Vaš koncert značiti onima koji su uspjeli preživjeti?

- Svjesni smo bili da dolazimo u grad koji je prošao kroz pakao - ne samo fizički, već i metafizički. Sarajevo nije bio samo grad pod opsadom, bio je simbol otpora, ali i apsurda moderne povijesti. Naš dolazak stoga nije bio estradni čin, već čin osnovne solidarnosti i odgovornosti prema razumijevanju vremena i prostora. To što smo tokom rata odlučili doći u Sarajevo i odsvirati dva koncerta bilo je najmanje što smo mogli učiniti - i što smo morali učiniti.

Tada nismo imali nikakvih iluzija da možemo bilo kako utjecati na situaciju - ali smo vjerovali da možemo ponuditi drugačiji pogled, alternativni kod za čitanje stvarnosti, a Sarajlijama pružiti barem priliku za malo zabave i utjehe, da znaju da nisu sami i zaboravljeni. Ti naši koncerti su stoga svakako bili više od performansa – bio je to dijalog sa sjenama, sa ranama koje su još bile svježe, i sa ljudima koji su, unatoč svemu ostali - i opstali.

Ipak, da kažemo i ovo: na kraju su Sarajlije bile te koje su zabavljale nas. Proveli smo s njima sedmicu koju nikada nećemo zaboraviti. Trenuci smijeha i prkosnog humora, nadrealne žurke u skloništima, muzika koja je bila snažnija od granata – sve to je bilo više od života, više od straha. To je bio taj sarajevski duh koji ne umire. Sarajevo koje pamtimo bilo je ranjeno, ali bilo je dostojanstveno, bilo je razrušeno, ali nepokoreno. Grad tame i svjetla, grad bola i otpora. Trideset godina kasnije, jasno nam je: tada nismo mi donijeli spasonosnu energiju u grad - mi smo tu energiju iz Sarajeva ponijeli sa sobom. Grad koji nam je dao više nego što smo mi mogli dati njemu. I danas, 30 godina kasnije, taj trenutak ostaje urezan u kolektivnu memoriju - kao podsjetnik da je sam život jači od smrti i da je on oružje koje nadživljava ratove, silu i nepravdu.

Metafizička država

Je li NSK još "u životu“, je li još Vaša utopijska država?

- NSK je Država u vremenu, ne u prostoru. Metafizička država koja ne traži teritorij, jer već postoji u umovima svojih državljana. Ona je misaoni konstrukt, ideološki virus, transnacionalni organizam, i azil za sve koji ne vjeruju u granice, naciju, boga ili tržište. NSK država je ideja. A ideje ne umiru. One mutiraju. Utopija? Možda. Ali danas je cijeli svijet postao utopija - konstruirana iluzija u kojoj se ogledaju distopijske istine koje se više ne pokušavaju sakriti.

Treba li nam neka nova NSK država u današnje vrijeme? Sigurno pratite dešavanja u regionu, posebno u BiH, novih prijetnji, zveckanja oružjem, prijetnjama otcjepljenjem...

- Naravno da pratimo. I prepoznajemo stare obrasce. Balkan je vječna petlja historije - gdje prošlost nikad ne prolazi, već se stalno rekombinuje u nove oblike istog. Zveckanje oružjem? Prijetnje otcjepljenjem, poricanje prošlosti, mitološki nacionalizmi - to su sve stare pjesme s novim aranžmanima. Granice se crtaju, brišu, pa opet crtaju - obično krvlju. Nacionalizam se maskira u brigu za narod, a politika u teatar loših glumaca. Ali ovaj region nije izuzetak - on je ogledalo svijeta. Jer ono što se dešava ovdje, samo je pretpremijera globalne predstave. Danas razvijeni svijet više ne liči na Zapad – on liči na Balkan. Zato je Bosna, zato je Balkan važno mjesto. Jer ono što ovdje eruptira iz podsvijesti naroda, sutra će se manifestovati na naslovnicama širom svijeta. Mi to ne gledamo s distance. Mi to osjećamo kao unutrašnje stanje - jer „Laibach“ je, na kraju krajeva, proizvod istog tla. Nova država? Možda, zašto ne... Ali šta je zapravo falilo staroj? Premalo banana? Možda premalo kave i jeansa?

Smatrate li da bi se historija mogla ponoviti i da "Laibach“ opet bude glas razuma?

- Sigurnost je iluzija, naročito ovdje, na Balkanu. No, iluzije su često korisne - one omogućavaju sistemima da funkcionišu, ljudima da spavaju, a nama da nastupamo i govorimo. Mi ne dolazimo jer se osjećamo sigurnima. Dolazimo jer moramo.

Pitanje nije hoće li se historija ponoviti - jer ona se već ponavlja, samo je publika danas više umorna nego angažovana. Da li "Laibach može biti glas razuma“? Možda, ali razum nikada nije imao dobar PR. Razum ne prodaje karte, ne stvara ideologije i ne pobjeđuje na izborima. On je samo iritantan i potencijalno opasan za lošu vlast.

Mi svakako ne dolazimo da nudimo rješenja. Dolazimo da još malo otvorimo pukotine - i pustimo da kroz njih prođe nešto malo istine. Pa makar ta bila neugodna.

Mir i rat

Sarajevo je na spisku u okviru turneje "Opus Dei Revisited“, i predstavljanju "Opus Dei“ albuma, remasteriranog. Stari album u novom ruhu, je li i Laibach "stari u novom ruhu“?

- "Laibach“ nikada nije bio baš „nov“ niti „star“. „Laibach“ je konstanta - ali konstanta u promjeni. Mi nismo moda. Mi smo uniforma. Mi ne evoluiramo - mi se preoblikujemo. Na isti način na koji se ideologije, religije i sistemi stalno recikliraju, tako i „Laibach“ prolazi kroz vlastite mutacije. Dakle - nismo ni novi, ni stari. Nismo ni mladi, ni umorni. „Laibach“ je ono što se dogodi kad historija obuče svoje najopasnije lice.

„Opus Dei“ je ritualni tekst, dokument vremena, ali i oružje koje još pogađa. Njegova remasterizacija i revitalizacija nije samo tehnička korekcija - to je obnova zavjeta. Novi zvuk za istu poruku. Ili možda - ista poruka za novo vrijeme.

Koji su dalji planovi Laibacha?

- Živjeti i raditi kao da će biti sto godina mir, i pripremati se kao da će sutra buknuti rat.

Još smo inžinjeri ljudskih duša

Prije sedam godina, u intervjuu koji sam tada imala čast raditi s Vama, rekli ste – "Još smo inžinjeri ljudskih duša“. Važi li i to još? Kažu da je duša u ljudima sve manje?

- Da, još smo inženjeri ljudskih - dok god duša još ima. Danas je mnogo duša dirigovano algoritmima, zamijenjeno emotikonima, utopljenih u brendovima. Umjesto duše - imamo profil. Umjesto intime - imamo sadržaj. Ali možda je to samo nova forma duše, mutacija prilagođena vremenu. Duša više i ne pjeva - ona se streamuje. Ne plače - nego se lajkuje. I nije više samo ljudska - duša je, kao i sve drugo, postala prodajni podatak. Mi, kao inženjeri, radimo s onim što imamo. Prerađujemo šum u poruku. Tražimo iskre u mraku. Uvijek ih ima - ali sve su dublje zakopane. Ali dokle god postoji pitanje duše, postoji i potreba za onima koji je znaju čitati.

Bit će iznenađenja

Šta sarajevska publika može očekivati 5. aprila? Spominju se i neka iznenađenja?

- Sarajevska publika može očekivati od „Laibacha“ to da ne zna šta da očekuje. Jer "Laibach“ koncert nije samo običan koncert, zvuk nije samo muzika i slika nije samo dekoracija. Da, bit će iznenađenja. Ali nećemo ih spojlati. Iznenađenje koje se najavi, više nije iznenađenje. Ono postaje banalni marketing.