Fudbalska reprezentacija Španije je oduševila mnoge s uvodne dvije utakmice na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj.
"Crvena furija" je prvo savladala Hrvatsku s uvjerljivih 3:0, a onda je u derbiju bila bolja od aktuelnog prvaka Italije (1:0), s tim da je cijeli susret dominirala.
Španija je tako već osigurala plasman u osminu finala, a jedan od glavnih igrača je 21-godišnji Niko Vilijams (Nico Williams). Talentovani fudbaler Atletik Bilbaa briljira iako pored njegovog imena nema ni gola, ni asistencije, ali na terenu pravi razliku.
Noćna mora
Postaje prava noćna mora za rivale. On s jedne i Lamin Jamal (Lamine Yamal) s druge strane prave protivnicima mnogo problema.
Inače, Niko je brat Injakija Vilijamsa, zvijezde Atletik Bilbaa koji igra za reprezentaciju Gane. Njihova životna priča je teška i o njoj bi se mogao napraviti film za Oskara.
Obojica su cijeli život u Atletik Bilbau. Obojica su rođeni u Bilbau, ali su njihovi roditelji porijeklom iz Gane, odakle su početkom devedesetih prešli doslovno krvavi put do novog doma u Evropi.
Njihovi roditelji Marija i Feliks pobjegli su iz Gane i tražili su bolju budućnost za sebe i svoju djecu. Sav novac koji su uštedjeli iskoristili su da plate čovjeka koji je ilegalno prevozio ljude preko granice. Ideja je bila da odu u Englesku, ali ih je taj čovjek prevario i ostavio ih u "nedođiji". Umjesto toga ostali su zaglavljeni u Sahari.
Pješke prelazili pustinju
Morali su pustinju da prelaze pješke, po vrelom pijesku i u tom momentu je Marija u stomaku nosila sina Injakija. Otac Feliks je zbog vrelog pijeska ostao bez osjećaja u stopalima. Sa njima su kroz Saharu prolazili i njihovi prijatelji, ali su neki od njih nažalost izgubili živote. Nisu mogli da izdrže vrućinu i umirali su. Sahranjivali su ih usput...
Kada su konačno došli do Melilje, mjesta koji je bio španska kolonija, uhapšeni su. Tada su imali i malo sreće, pošto su dobili advokata koji im je savjetovao da lažu i da kažu da dolaze iz područja zahvaćenog ratom. Rekli su da su iz Liberije. To im je pomoglo, pošto su upoznali sveštenika koji im je sredio dokumentaciju kako bi ostali u Španiji. Našao im je i posao i ubrzo poslije toga se rodio Injaki (15. jun 1994. godine).
Nakon toga su se preselili u Pamplonu i tamo se Niko rodio. Roditelji nisu željeli da im pričaju o prošlosti i svemu što se dogodilo sve dok Injaki nije napunio 18 godina. Tek tada je saznao kroz šta su oni prošli, a ubrzo poslije toga je i Niko čuo životnu priču svojih najmilijih.
Poslije meča sa Italijom Niko je sa malim zakašnjenjem ušao u svlačionicu pošto je primio nagradu za igrača utakmice i tamo su ga saigrači iz reprezentacije dočekali aplauzima. Čim je uzeo telefon prvo je dobio audio poruku od svog brata Injakija.
- Ovo je poseban momenat za porodicu Vilijams - rekao je Niko.
Injaki igra na poziciji napadača i prije dvije godine je promijenio državljanstvo i igra za reprezentaciju Gane. Ima 30 godina i manje-više se očekuje da će do kraja karijere igrati u Atletik Bilbau. Sa druge strane, za njegovog brata vlada veliko interesovanje. Ovako je Injaki govorio o teškoj sudbini svojih roditelja.
Nisu imali prilike da mu se zahvali
- Bili su u zatvoru kada su došli u Španiju, a jedan gospodin je tada rekao da bi volio da ih sretne. I iskreno bih volio da znam ko je taj čovjek i kako je izgledao, jer moja majka ne može da se sjeti bilo čega o njemu, niti je imala prilike da mu se zahvali.
