Najbolja bosanskohercegovačka biciklistkinja i četverostruka balkanska prvakinja Lejla Tanović, nakon zadnjeg upisa bodova, nalazi se među 10 najboljih biciklistkinja svijeta. Bodovi osvojeni na UCI utrkama bodovali su se 15 sedmica duže radi prekida takmičenja izazvanog pandemijom koronavirusa.
Tanović je ispunila očekivanja i plasirala se na sedmo mjesto na svjetskoj biciklističkoj ranking listi. Historijski plasman za biciklizam u našoj državi usljedio je nakon osvojenog osmog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Turskoj.
U razgovoru za „Dnevni avaz“ Tanović je govorila o svom putu, onome što je za nju biciklizam, očekivanjima...
Šta su sve odricanja da bi se u vašem sportu stiglo do vrhunskog rezultata?
- Dostizanje vrhunskog rezultata zahtijeva mnogo odricanja u svakom segmentu života. Sigurno da je najteže svaki dan dati maksimum na treningu, i tako godinama. Osim teških treninga, bitno je imati izbalansiranu ishranu, dovoljno sna, ograničen socijalni život koji je podređen sportskom životu.
Koliko trenirate, opišite nam radni dan?
- Treninzi su izuzetno naporni, a najduži u baznom periodu traju i do šest sati dnevno. Tokom tog dijela priprema za sezone biciklom prelazim između 100 i 150 kilometara svaki dan. Osim treninga na biciklu, radim trening snage u teretani a veoma često koristim bazen za oporavak. Biciklizam je specifičan po tome što morate imati vrhunsku izdržljivost i izuzetno visok odnos snage i tjelesne težine. Međutim, u praksi je to izuzetno teško postići. Moj radni dan započinje ranim ustajanjem, a nakon doručka sjedam na bicikl. Treninzi su veoma raznoliki tako da od zavisnosti specifičnog zadatka za taj dan biram rutu na kojoj ću voziti. Nakon treninga se istežem, jedem i odmaram te pripremam za drugi trening. Kada završim drugi trening imam vrijeme za sebe koje iskoristim za čitanje.
Kako se morate hraniti, čega se odričete?
- Ishrana mora biti dobro isplanirana i uravnotežena. Općenito je u biciklizmu jako bitno da unosite dovoljno kalorija radi velike potrošnje na treninzima. Kada je ishrana u pitanju, najveće je opterećenje što mora biti jako isplanirana i određena, prema tome nemam mnogo prilike da jedem hranu koju nisam sama pripremila. U potpunosti sam se odrekla brze i nezdrave hrane.
Koliko je sve to teško u bh. uvjetima?
- Sigurno da je izazovno postići uspjeh na svjetskom nivou a dolazite iz BiH, osim toga okolina se veoma teško navikla na to da se profesionalno bavim sportom. Svakako da je i finansiranje u individualnim sportovima u našoj državi nedovoljno, međutim ja sam sretna što imam podršku Olimpijskog komiteta, Federalnog i Kantonalnog ministarstva kulture i sporta, zatim mojih sponzora i nadam se da će u budućnosti finansiranje biti bolje za sve sportiste u Bosni i Hercegovini.
Kako dolazite do opreme, kako tu stojite u odnosu na konkurenciju?
- Oprema koju koristim na utrkama i treninzima je oprema najboljih biciklističkih brendova na svijetu, mogu reći da sam trenutno u prilici da biram opremu koja mi odgovara, poput guma, rezervnih dijelova, točkova, karbonskih dijelova, kočnica... Naravno, na samom početku to nije bilo tako, međutim kako sam napredovala na UCI ranking listi tako sam dobivala bolje sponzorske ponude za opremu. Kada se u tom segmentu uporedim s konkurencijom, čak sam u prednosti s obzirom na to da moj trener i ja biramo ono što meni najviše odgovora, dok su druge takmičarke vezane ugovorima koje sklapaju njihovi timovi.
Ko čini tim oko vas, a kako imaju druge takmičarke?
- Najveći dio posla obavlja moj trener Amar Njemčević. Osim kompletnog nadzora nad mojim treningom on obavlja i funkciju organizatora mog kalendara takmičenja, planiranja putovanja, pregovaranja sa sponzorima itd. Olimpijski brdski biciklizam je individualni sport i uglavnom veliki teret upravljanja karijere pada na jednu osobu. Ja sam u prošlosti bila dio timova iz Turske, Grčke i Španije, a koji su imali više osoblja zaduženih za sportiste, međutim teško je pronaći ljude koji se razumiju u tehničke, fizičke i psihičke aspekte sporta i kojima je stalo ne samo do rezultata, nego do općenitog napretka sportiste. Srećom, Amar je trener koji je licenciran od strane Svjetske biciklističke federacije i koji je mojoj karijeri pristupio jako ozbiljno i profesionalno.
Najavljujete novi iskorak. Šta bi to moglo biti i šta je potrebno za to?
- Naš veliki cilj je osvajanje medalje sa Svjetskog ili Evropskog prvenstva i sigurno da to bi bilo nešto nevjerovatno. Još jedan veliki cilj jeste odlazak na Olimpijske igre u Tokio. Potrebno je da nastavim raditi kao do sada, što nije jednostavno, ali do sada je to dovelo do svjetskih rezultata. Trening i ostali aspekti treninga nikada ne postaju jednostavniji, samo ja postajem bolja, tako da nije potrebno ništa mijenjati, ali to je jednako težak zadatak kao i do sada.
Koliko je u vašem sportu ljubav, a koliko posao?
- Ljubav, jer je to je nešto što me natjera da sjednem na bicikl svaki dan iako se nekada ne osjećam kao da to želim, pogotovo kada pada kiša ili kada su surovi vremenski uslovi. Ali kada sjednem na bicikl i krenem na trening onda je mnogo jednostavnije, tada odradim svoj dio posla koji je određen za taj dan. Mogu reći da je ljubav moj pokretač, a u tom sam se uvjerila za vrijeme pandemije jer sam svaki dan trenirala i kada su takmičenja bila otkazana upravo jer uživam da sam svaki dan na biciklu. Kada vozim bicikl, istinska sam sretna.
Može li se živjeti od biciklizma?
- Može, ja sam trenutno sedma biciklistkinja svijeta tako da je jasno da se mora postići određen uspjeh na svjetskom nivou da bi stigli na taj nivo. Međutim put do uspjeha je dugotrajan proces, a pogotovo u biciklizmu koji je ujedno i sport izdržljivosti i tehnički sport. Prvih nekoliko sezona moja porodica i moj Klub brdskog biciklizma Puls uložili su ogroman trud i finansijska sredstva kako bi mi obezbijedili adekvatnu opremu i odlazak na takmičenja, tako da su ta ulaganja urodila plodom tek u posljednjih nekoliko godina.
Imate li pozive za nastup pod drugom zastavom i da li bi se ikada za to odlučili?
- Imala sam poziv pogotovo jer sam rođena u Italiji, a svakako da bi mi u drugoj državi bilo mnogo jednostavnije ostvariti Olimpijsku normu, međutim o tome nisam nikada niti razmišljala. Ja iskreno volim svoju državu tako da moj nastup za neku drugu državu ne bi bio od srca, a samim time ne bih imala niti ovakve rezultate. Ne bih se nikada odlučila za promjenu sportskog državljanstva i to je za mene tema koja nije vrijedna pažnje.
