Bilo je to prije par godina kada mi je pred Begovom džamijom prišao Nezim Halilović Muderis i poput grizlija nasrnuo na mene dok sam skidao obuću, te zaprijetio kako mi treba zabraniti da govorim i nastupam na televizijama, jer... Prije nego ćemo uči u džamiju da klanjamo uspio sam mu odgovoriti da moj i njegov Alija nisu isti. „Tvoj Alija je postao idol mafiji, kriminalcima i vjerskim budalama poput tebe!“, odbrusio sam mu, piše "The Bosnia Times".

Tamo gdje se ne čuje Alijino ime

Moj Alija, kakvog sam i opisivao, bio je slobodouman i hrabar čovjek. I to ga pored svih grešaka koje je počinio i ljudskih mahana koje su bile pri njemu, stavlja na pijedestal jednog od najvećih ljudi rođenih na ovim prostorima! A zbog Muderisovog Alije mladi iz Bosne bježe tamo gdje nikad neće čuti njegovo ime!

Muderisov tako grubi nasrtaj bila je reakcija na moje gostovanje na paljanskoj televiziji u tada vrlo gledanoj emisiji „Lice nacije“. Baš sam vrlo revnosnosno branio politiku Alije Izetbegovića, vjerovatno iz inata jer sam govorio na Palama, ali sam njegovu knjigu „Islamska deklaracija“ ocijenio bezvrijednim i lošim islamističkim štivom kojeg je već povijest demantirala. To se, valjda, nije svidjelo Muderisu. 

Sa Muderisom me veže ratno prijateljstvo i dugo sam oklijevao kritički se odnositi prema njemu. Čak bih se dugo stidio i smatrao to manjkavošću sopstvenog imana kad ne bih mogao prihvatiti i podržati njegove neke radikalne stavove. Tako mi se desilo da nakon opkoljenja Groznog od strane Rusa, budem u hotelu Meriot, na Laleliju u Istanbulu, gdje me je vlasnik hotela počastio besplatnim apartmanom, sa čečenskim političkim liderima. Jedan je bio čak potpredsjednik Čečenije. On me je zamolio da zamolim predsjednika Izetbegovića da učini nešto za Čečeniju. Molili su me da požurim jer očekuje da će se desiti masakr u Groznom. Taman kad sam to prenio rahmetli Aliji, možda sam baš iz njegovog kabineta otišao na džummu u Alipašinu džamiju, gdje je Muderis držao hutbe, i desit će se da je tubaš posvetio Čečeniji. Bio je ubijeđen u pobjedu Čečena koji imaju tajno oružje itd. Muderis se pozivao na nekakvu agencije Kafkaz. Bilo me je sram što sam povjerovao tom čečenskom potpredsjedniku i tako dramatično loše procjene prenio samom Aliji. Divio sam se Muderisu što ima toliki iman i takvu vjeru u čečenske mudžahide. No, ne lezi vraže, do sljedeće hutbe Grozni je pao i dolazile su vijesti o masakru civila i silovanju žena itd.

U čemu je Muderisov problem? On nije shvatio da je cilj njegovog rata bio mir i sloboda! I kad smo ostvarili kakav takav mir pa i slobodu, ti veliki ratnici, Muderis je zaista bio takav, očito ne znaju uživati u blagodatima mira. Neću mu sad „nabijati na nos“ pohlepu u miru zbog čega mu je opao ugled u narodu. Gori je od njega, kad je pohlepa u pitanju, Šerif Patković, komandant 7. muslimanske brigade! Ježim se pri pomisli ko je komandovao borcima koji su ginuli sa Alijinim imenom na ustima! Pa da ne nabrajam imena takvih komandanata koji su postali najniži ljudski ološ.

Ali ne sumnjam da Muderis ima veoma mnogo pristaša, vjerskih fanatika, da ne kažem „vjerskih budala“, koji uživaju u njegovim ratobornim hutbama.

Kad plemenite političke ideje završe u krvi

Jer kad me strani novinari intervjuiraju nezaobilazno pitanje je islamskog vjerskog radikalizma u Bosni i Hercegovini. Pošto je posljednji novinar kojem sam dao intervju bio Čeh, upitao sam ga da li poznaje dvojicu sličnijih lidera u Evropi od Alije Izetbegovića i Vlaclava Havela. Nakon što samo se usaglasili da imaju veoma mnogo zajedničkog i da u cijeloj Evropi danas nema(mo) takvih profila političara, upitao sam ga za ocjenu gdje su završili Havelovi politički ideali. Njegova Čehoslovačka se podijelila i samo stoga što se radi o kršćanima nije došlo do vjerskih ratova kao u bivšoj Jugoslaviji.

Kako su mnoge plemenite političke ideje i ideali završavali u krvi, odnosno u kaljuži povijesti, tako se može reći da ni Izetbegovićevi ideali nisu bili da se Bošnjaci ovako radikaliziraju. Izetbegović sigurno nikad pokazao simpatije prema monarhijama, kakva je Saudijska Arabija, jer je pisao u svojim islamskim raspravama da je samo Bog monarh i nezamjenjiv na prijestolju itd. Ali, nakon što su predsjednika Izetbegovića, sa takvim političkim pogledima prepotentni i arogantni evropski kršćanski lideri odbili i nisu mu htjeli pružiti pomoć, on se okrenuo Americi, odnosno Saudijskoj Arabiji, domaji islamskog radikalizma. 

Ove moje teze, koje sam čitao kod eminentnih evropskih analitičara, bile su malo neuvjerljive za novinara. „A, Muderis, Elvedin Pezić, Bilal Bosnić...“, htio je da govorim o Alijinim „vjerskim budalama“ zbog kojih je danas Bosna tema uglednih evropskih listova.

Kad sam odbio komentirati ova imena, kako nebitne i nevažne likove, novinar mi je cinično dobacio: “Zar ne znate da je izdata fetva protiv vas?! Bojite li se?!“

Prekinuo sam intervju i ljutito mu poručio da za pet godina neće imati potrebe dolaziti ovdje zbog takvih priča: “Narod će sam pobijediti tu uvezenu radikalnu islamsku ideologiju. Ali, kako Evropa nije razumjela Aliju Izetbegovića, tako ne razumije šta ju je danas snašlo. Evropa nema odgovora na islamski radikalizam, pa i terorizam. Bez nas ga nećete ni naći!“

Jesam li licemjeran kad ovako različito razgovaram o Aliji sa jednim Muderisom i sa jednim stranim novinarom, i opet objavim šokantne činjenice koje ukazuju da je možda i šurovao sa komunističkim tajnim policijama KOS-om i Udbom. Ne, jer nije moje da ubjeđujem ljude da vole Aliju, već da iznosim činjenice koliko je moguće na istinit način. To je, na koncu i kur'anska metoda preporučena Poslaniku, s.a.v.s. Bukvalno ga je Gospodar kritizirao što je bio u depresiji jer ljudi neće da vjeruju:“Tvoje je samo da im istinito preneš Poruku!“

Ovi koji me targetiraju zbog iznošenja takvih činjenica u javnosti, prorežimska glasila „Stav“ i „Saff“, Boga mi tuknu na fašizam jer sugeriraju da svi oni koji ne vole Aliju su nižerazredna sorta i da ih je kao takve „ sevap roknuti i koknuti“ itd.

Meni taj „Stav“ uporno spočitava da ne bi bio „niko i ništa“ da nije bilo Alije i njegove SDA. Možda zaista ne bih bio ovo što jesam, ali bih sigurno bio ovakav kakav jesam; volio bih islam i javno bih ga ispovijedao i klanjao u Begovoj džamiji kao što sam to činio i onda kad mnogi nisu smjeli pored mene stati u saf. Nisam siguran da bi urednik profašističkog glasila Filip evoluirao u Mursela da nije bilo SDA.

Opće je poznato koliko prezirem ovaj režim koji je od iskrenih slobodarskih antitotalitarističkih ideala mutirao u baršunastu diktaturu koja opstoji na kriminalnim stranačkim falangama. I svaki moj kritički tekst o tom režimu, pa i o samom Aliji Izetbegoviću, ponajviše je moj unutarnji poklič nesutrašivosti i slobode koju sam osvojio skupa sa Alijom. I nema te sile, i nije majka rodila toliko „vjerskih budala“ da će mi oduzeti tu moju slobodu! Zanijetio sam slobodan umrijeti.