- Početkom 1993. god. u Sarajevo dolazi Sead Rekić, u pratnji nekih stranaca, koje će ponuditi našoj Specijalnoj jedinici. Međutim, pošto su bezbjednjaci te jedinice postavljali nezgodna pitanja, gubi im se trag, stranci bježe iz Sarajeva. Rekić će među prvim kontaktirati Mujezinovića i Muslimovića, te dvije dame bivšeg KOS-a, koje su sada bolje raspoređene - opisuje se u drugom dijelu feljtona „Slobodne Bosne”, objavljenom 2. juna 1996. godine, a gdje su preneseni najinteresantniji detalji iz knjige Munira Alibabića Munje “Bosna u kandžama KOS-a” koji dalje piše:
„Dama” - svjedok
- Hapsimo Rekića, podnosi se protiv njega krivična prijava za špijunažu, pokušaj ubistava, falsifikat. Tad opet biva pozvan Mujezinović, koji se opet izvinjava što nije rekao više o "Gavranu" (Rekićev pseudonim u KOS-u), a znao je sve, jer je u to, kako kaže, "bio nesretno involviran preko jedne druge linije". Ali, opet nudi usluge oko dokumentovanja, dovodi na razgovor jednu od "dama" koja je trebala biti svjedok. Trudi se, eto, samo da opravda povjerenje, da mu se oprosti.
Uznemirio se i Muslimović, otkriveno je da je Rekić mnoge zadatke, pogotovu prema Specijalnoj jedinici MUP-a, dobio od njega i izvršavao ih. Ali, Muslimović odigrava novu kombinaciju i ubacuje u igru jednog uglednog profesora, koji je radio nešto u SDA.
Uspijeva ga nagovoriti da ode predsjedniku Izetbegoviću i podsjeti ga kako ga je nekad, prije rata, u Muslimovićevo ime upozorio da je Rekić špijun KOS-a i da je ugrađen u MUP.
Predsjednik sasluša ovog profesora, a onda me zove da dođem kod njega i to mi saopštava: "Ne sjećam se toga, ali taj profesor je ozbiljan čovjek, možda sam zaboravio”.
Poruke Predsjedniku
Rekoh Predsjedniku da nije fer što se Muslimović sada "pere preko njega" i da je on imao stotine prilika da to što zna o Rekiću prenese nadležnoj službi, a i moljen je više puta, pa je prešutio. Predsjednik mi dade podršku da radim po propisu, kaže da je osjećao potrebu da me informira o ovom. I hvala mu. Poslije će taj profesor doći kod mene sa istom zadatom pričom. Objasnio sam mu da su to stručne stvari i da ne petlja Predsjednika u sve to.
Shvatio je kad sam mu rekao da je on Muslimovićevo oruđe, samo nisam znao kada ga je Muslimović vrbovao. Po toku istrage u ovom predmetu, očekivalo se da i Muslimović bude zahvaćen istragom. Čak je i saslušan, a onda će me zvati telefonom da se i meni pravda oko "Gavrana": pa ja sam rekao, pa poručio sam Predsjedniku... Kažem mu samo: Ti znaš šta je struka, ne vadi se na Predsjednika.
U sebi mislim: sada se pozivaš na Predsjednika, a u početku agresije pisao si službene zabilješke o njemu kao o neprijatelju. (Takvu je jednu zabilješku Jusuf Pušina imao u ruci). Možda je to i bio rad po KOS-ovskoj inerciji, pa je trebalo vremena dok se "prešalto".
Mujezinović i dalje radi na kompromitaciji Sefera Halilovića, a ministra Pušinu stalno dezinformiše o njemu, kako bi ih što više zavadio. Istovremeno se dodvorio Alispahiću, učvrstio pozicije u glavnom kabinetu. Skopljak mu pomaže, ali zašto? Muslimović je ponovo na čelu Vojne bezbjednosti. A kriminal, nasilje, još izraženije - piše Alibabić, prenosi SB.
Nezajažljiva pohlepa za bogaćenjem i političkom vlašću
- Kuda i kako dalje? Konfuzija predugo traje, a njene posljedice su vidljive na svakom koraku. Srbijanski agresor nastoji da dokaže kako se u Bosni vodi građanski i međuetnički rat i da Srbi, Hrvati i Muslimani ne mogu živjeti zajedno. Za njih je Sarajevo zarazan primjer i opasan dokaz da je njihova teza laž. Zato nastoje Sarajevo preko kriminala i nasilja destruirati iznutra. Da li takva radnja uopšte može biti izvedena bez učešća armature agresije KOS-a iz Beograda? Ono što se zbivalo u Sarajevu direktno je protiv Platforme o djelovanju Predsjedništva RBiH u ratnim uslovima. Taj dokument, prihvaćen u Parlamentu i od građanstva, bio je politički okvir i cilj svima koji su za cjelovitu i suverenu Bosnu.
Kad čovjek ovo sve zna, onda se mora upitati da li je to Sarajevo zahvatila emocionalna kuga, u čijoj je osnovi nezajažljiva pohlepa za bogaćenjem i političkom vlašću istovremeno. Jer, i u najtežim trenucima po Sarajevo i Bosnu znalo se da kriminal, bezvlašće i unutrašnji teror imaju uporište u pojedincima u državnim institucijama i centrima političke moći - zaključuje Alibabić u knjizi.
(Nastavak feljtona donosimo u ponedjeljak)
