U knjigama će ostati zapisano - bila je to jedna od najdužih opsada u povijesti modernog ratovanja i najduža opsada jednog glavnog grada ikada.
Trajala je 44 mjeseca. Pomnoženo s brojem dana, minuta, smrti, suza, suše, hladnoće, čekanja, skepticizma, optimizma, radosti i žalosti.
Svečan, topao dan
Počelo je 5. aprila 1992. godine, baš na današnji dan. Evo već tolike godine mislim kako je sutra 6. april i sjećam se skoro svakog odlaska na Vraca, gdje smo s učiteljicama stavljali karanfile na Partizansko groblje. Sjećam se svake naučene lekcije o hrabrim partizanima, što su preko Vratničke kapije, na bijelim konjima ušli u grad. Nekako u mojim mislima to je uvijek bilo baš kao na filmu, partizanski komandanti na čelu kolone, za njima tenkovi prekriveni bosanskim ćilimima, iza njih raspjevani narod, pjeva i plače, pa plače i pjeva i baca ruže po njima.
Taj 6. april, koji smo kao djeca voljeli zvati rođendanom našeg Sarajeva, uvijek je bio poseban, svečan, topao dan. Valjda uvijek bolji zbog ljubavi koju smo osjećali prema našem Sarajevu, zbog prijatelja i gostiju koji su nas uvjeravali da boljeg od Šehera nema nigdje, zbog topline koju nam je u djetinjstvu grijala naivna srca...
Taj 6. april 1992. godine bit će po svemu drugačiji od svih dana koje smo u životu preživjeli. I bit će početak tragedije, zla, brutalne mržnje koja se sručila na grad.
Statističari su bilježili - opsada je trajala tri puta duže od one u Staljingradu, a nama to nije značilo ništa. Na grad je u prosjeku ispaljivano 329 projektila dnevno, ali, ako ti je jedan ubio ili ranio nekog dragog, nekog koga znaš, nekog koga si makar jednom sreo u životu, bilo ti je svejedno. Sveukupno je, kažu dalje, oko 50.000 tona topničkih projektila ispaljeno na grad. Armija u koju su se kleli naši očevi i djedovi oko nas, sklopljena vojska RS iznad grada, grad potpuno odsječen od ostatka države. Ni hrane, ni vode, ni struje, ni plina, ni lijekova. Ništa! Ponekad ni nade!
Statistika će zabilježiti kako je tokom opsade grada poginuo 11.541 Sarajlija, među njima i 1.600 djece. Statistika nikad neće moći zabilježiti sve uzdahe, suze, nijeme krike, sve koji su umrli od nemoći, bola i patnje, otišli zbog rata, pobjegli od užasa.
I sve se čini da je bio davno taj 5. april 1992. godine kad smo hrabro, ludo, ne razmišljajući, krenuli na Marindvor, na demonstracije za mir, nikad toliko potreban, kad smo prvi put (a puno je toga bilo prvi put) čuli zvuk metaka u realnosti, a ne s TV ekrana. Kad smo shvatili da postoje samo dva scenarija - čučnuti i predati se ili krenuti, tamo, prema obali, prema Miljacki, prema Vracama, razvaliti barikade, krenuti u odbranu grada.
Pucnji s hotela i mosta
Taj dan bio je jedan od najdužih u našim životima. Jedan od najneizvjesnijih. Tog smo dana na mostu izgubili Olgu i Suadu. Avioni JNA probijali su zvučni zid, strah nam ulijevali u nespremne kosti, pucalo se s hotela, na mostu. S radija su dolazile strašne vijesti, telefonom smo prenosili samo najgore.
Sutra je bio rođendan našeg Sarajeva. I počeo je rat!
