Nakon što je Nedžad Herenda, jedan od aktivnijih pripadnika zločinačko-terorističke postrojbe „Ševe“, svojim nalogodavcima ispričao o svom uhićenju i ispitivanju, Edin Garaplija nije mogao ni slutiti što će ga sve zadesiti.

U pat-poziciji

Navodi se to u tekstu „Slobodne Dalmacije” od 13. septembra 2000. godine u kojem se donosi nastavak ispovijesti nekadašnjeg agenta bošnjačke tajne službe Edina Garaplije koju je novinarima tog lista dao dok je u zeničkom zatoru služio kaznu od 13 godina zatvora, prvobitno izrečenu za otmicu i pokušaj ubistva Nedžada Herende iz 1996. godine, a da bi kasnije bio oslobođen tih optužbi.

Kako je uopće došlo do toga da AID, služba od povjerenja Alije Izetbegovića, pokrene istragu protiv „Ševa“ koje su djelovale, kako kažete, uz Izetbegovićevo pokroviteljstvo?

- Ademovićeva (Kemal Ademović, bivši direktor AID-a, op. pr.) želja je bila razjasniti djelovanje „Ševa“, koje su bile misterij za mnoge, pa tako i za njega kao direktora AID-a. Vjerojatno ni on sam u početku nije mogao pravilno procijeniti svu dubinu našeg mogućeg prodora u postrojbu „Ševe“ i otkrivanja njihovih pokrovitelja, ili, pak, posljedica koje bi iz toga mogle nastati.

Zato se upustio u sve to i zapovjedio pokretanje čitave akcije „Orao“, da bi se kasnije, kada je uvidio gdje je sve to odvelo, jednostavno povukao i nas ostavio u jednoj, da tako kažem, pat-poziciji.

Teško je povjerovati kako je Ademović samoinicijativno, tek da zadovolji svoju znatiželju, zapovjedio akciju „Orao“?

- Vjerojatno je imao određenu potporu unutar dijela državnoga vrha. I sam bošnjački državni vrh bio je podijeljen na više frakcija, to je sada već svima jasno. No, je li imao potporu jedne od tih frakcija, to ćete ipak morati pitati njega, a to će ga uskoro sigurno pitati i na sudu.

Početak progona

No, bez obzira na sve to, Vi ste izvukli "deblji kraj".

- Da, sigurno je postojao jedan dogovor između Ademovića s jedne i Alispahića, Dautbašića i ostalog dijela ekipe s druge strane, a uz znanje političkoga vrha, odnosno frakcija kojima su pripadala spomenuta gospoda. Tim smo dogovorom mi žrtvovani, a to im se učinilo najjeftinijim rješenjem.

Kako...?!

- Pa, znali su da smo mi pravi profesionalci, da ćemo čitavu operaciju, ako nam se kaže, zaštititi svojom šutnjom, što se kasnije pokazalo točnim.

Što se zatim dogodilo s Vama?

- Počeo je progon. Angažirali su policiju i mene su, zajedno s još dvojicom kolega, pritvorili bez ikakvoga sudbenog naloga. Konstruirali su monstruoznu optužbu da smo oteli Herendu s namjerom njegove likvidacije. Bacili su nas u potpunu izolaciju, u samice sarajevskoga zatvora i u njima nas držali idućih mjeseci. Pokušavali su nas slomiti i fizički i psihički.

Nikakav kontakt s vanjskim svijetom nisam imao. Nisam ni znao da je vani vođena svojevrsna hajka na nas. Pojedini su listovi, kao režimski „Ljiljan“, nas, koji smo bili legalni radnici službe, prikazivali kao teroriste i kriminalce, a zločinac i terorist Herenda prikazivan je kao heroj. Cijela ta javna hajka i naše prokazivanje u javnosti inicirano je s najvišega državnog vrha kako bi se zaštitilo i prikrilo postojanje i djelovanje „Ševa“ – ustvrdio je Garaplija u intervjuu za „Slobodnu Dalmaciju.

(Sutra: I prije nego što su poslali Karkina, Ademović upozoravao da smo dužni braniti se šutnjom)