Mladi Gračanlija Adnan Ćerimagić vrstan je analitičar ugledne nevladine organizacije Inicijativa za evropsku stabilnost (ESI) iz Berlina. Stalno prisustvuje sastancima gdje se u evropskim forumima govori o Bosni i Hercegovini, otvoren je i direktan.

Razbijanje iluzija 

Kao i organizacija za koju radi, Ćerimagić neumorno i beskompromisno razbija loš imidž naše države i u lice govori istinu – BiH uopće nije tako loša kao što je brojni pokušavaju prikazati.  

Razgovori o članstvu BiH u EU se u našoj zemlji vode u rasponu od toga da nikada nećemo postati članica EU do toga da ćemo postati članica brzo i bez ispunjavanja uvjeta, koliko zbog utjecaja Rusije, Turske i Kine toliko zbog važnosti BiH za stabilnost našeg regiona. Kako se ovih dana na članstvo BiH u EU gleda u glavnim gradovima EU? 

- Za evropsku politiku ovo su dramatični dani. Tokom NATO samita na trenutke je izgledalo kao da predsjednik SAD preispituje samo postojanje ovog vojnog saveza. U Rimu odnedavno sjedi vlada koja otvoreno špekulira o svrsishodnosti EU. Postoji mogućnost trgovinskog rata između tri bloka, SAD, Kine i EU. Naravno, tu su i pravi ratovi, oni u Ukrajini i Siriji, haos u Libiji, odnos prema migrantima i američko povlačenje iz dogovora s Iranom.  

U nekim državama članicama EU, kao što su Poljska i Mađarska, nezavisnost sudova je pod snažnim udarom...

U takvoj situaciji evropski lideri, ako razmišljaju o Balkanu, onda to čine samo kada ih države pozitivno iznenade ili kada postoji nada da će pozitivno iznenaditi. Vidjeli smo to u slučaju Albanije, koja je ispunila vrlo zahtjevne uvjete za otvaranje pregovora o članstvu u EU, a još više u slučaju dogovora između Skoplja i Atine o imenu Makedonije. I vidimo to u odnosu Beograda i Prištine, gdje u EU još postoji nada da je dogovor o normalizaciji odnosa moguć.    

Realno govoreći, evropski lideri ne razmišljaju o BiH. Niti ih puno brine niti oni od BiH puno očekuju. Dok je većina onih koji prate i komentiraju situaciju na zapadnom Balkanu uvjerena kako je BiH neprestano na rubu nekog novog konflikta, oni koji odlučuju o tome da li da posvete vrijeme i resurse za BiH uvjereni su u nemogućnost promjena u BiH te da od BiH ne treba očekivati nešto pozitivno. Uspjehom smatraju činjenicu da su se dejtonski mir i demokratija održali i preživjeli bez obzira na bezbrojne najave njihovog kolapsa.

Zar situacija u BiH ne ukazuje kako pozitivne promjene nisu moguće?

- Ne, ne, to nije istina. Bosanci i Hercegovci sposobni su za uspjeh kao i svi drugi Evropljani, i to ne samo u nogometu, sjedećoj odbojci ili kinematografiji. Bh. diplomate, službenici i političari su sposobni za uspjeh kada zajedno rade na pravim temama, na isti način kao i njihovi susjedi.

To smo se uvjerili 2006. godine, kada je BiH ispunjavala uvjete i završila pregovore o SSP-u samo dvije sedmice nakon Crne Gore, na iznenađenje mnogih u EU. Ili u vrijeme vizne liberalizacije, zatim tokom evropskog partnerstva i tako dalje. Danas bi morali na osnovu činjenica pošteno izanalizirati zašto je BiH u međuvremenu skoro deset godina iza Crne Gore.

Mračni mit

Zašto je to tako?

- Oko BiH se razvio jedan mračni mit o "prokletoj" državi, o Bosancima i Hercegovcima koji su „nesposobni“, o ustavnoj strukturi koja je „beznadežna“ i društvu koje je „opsjednuto iracionalnim emocijama“, te kako nigdje na svijetu nema ništa slično situaciji u BiH“. 

Na Crnu Goru, Srbiju ili Hrvatsku, ali i na Makedoniju i Albaniju, danas ljudi ne gledaju na takav način. Ne bi trebali gledati ni na BiH.

Najveći poraz BiH nije dejtonski ustav, koji je uspio održati mir, već nesposobnost da se unutar njega ponude ekonomska, obrazovna i socijalna politika. BiH su potrebni političari, intelektualci i civilni sektor koji će izaći sa konkretnim prijedlozima kako unutar trenutnog ustavnog okvira ojačati institucije, popraviti politike i sustići susjede i EU po pitanju kvalitete škola, podrške privrednicima, proizvodnji i izvozu, promociji turizma i izgradnji pristojnog sistema zdravstvene zaštite.

Sve je to moguće i dostižno, jer BiH ima i ljudske i prirodne resurse, samo ih je važno potaknuti i motivirati.

Nekoliko puta ste spomenuli “dejtonsku demokratiju”, mnogi bi odgovorili da se ipak prije radi o “dejtonskoj luđačkoj košulji”.

- Previše je mitova o BiH koji uspijevaju preživjeti. To su mitovi koji se onda koriste kao izgovor za loš kvalitet života građana. Građani BiH ne bi trebali prihvatati te izgovore. Obrazovanje je kantonalna nadležnost u FBiH i entitetska u RS. Zašto se kantonalne vlade u Tuzli, Sarajevu ili Livnu i Vlada u Banjoj Luci ne takmiče u tome ko ima bolje škole? Zašto ne kontaktiraju vlasti u Sloveniji ili Estoniji, koje bi sigurno bile voljne pomoći, i pitaju ih kako su u vrlo kratkom vremenu transformirali svoja školstva u najkvalitetnija na svijetu. Slično je sa zdravstvenom politikom, poljoprivredom ili turizmom: zašto se bh. vlade ne takmiče koja je najbolja u onom za šta je nadležna?

Problem BiH nije luđačka košulja. Od 2002. godine građani su imali priliku na općim izborima birati između ogromnog broja stranaka, svaki puta je sve veći broj građana izlazio na izbore, čak pola miliona više 2014. u odnosu na 2002. godinu, i vrlo često su birali promjene.

Od kraja rata BiH je prošla kroz više mirnih demokratskih promjena vlasti od susjeda koji su danas najdalje u procesu pridruživanja EU, ali i od nekih članica EU.

Problem BiH je činjenica da u javnom prostoru, parlamentima i institucijama imamo suviše malo konkretnih razgovora i konkretnih ideja o unapređenju javnih politika.

Za ovakvu situaciju odgovorna je i EU, jer je više od decenije potrošila na postavljanje potpuno neracionalnih uvjeta prema BiH, čiji rezultat je snaženje, a ne slabljenje mitova o BiH. Od policijske reforme, preko insistiranja na tome da BiH čeka dok se međunarodna zajednica dogovori o razdvajanju ureda OHR-a i Specijalnog predstavnika EU, do insistiranja na provedbi presude u slučaju Sejdić i Finci kao uvjetu svih uvjeta.

Sramotna situacija

Gdje je danas BiH na putu ka članstvu u EU?

- U ovom trenutku BiH je jedina država koja je predala zahtjev za članstvo u EU, a koja čak nema ni zvanični status kandidata. To je sramota! Uzroke ove sramote ne treba tražiti samo u BiH, jer je ona i rezultat odnosa koji je EU imala prema BiH, a koji je bio drugačiji od onog prema Crnoj Gori, Srbiji ili Hrvatskoj.

Nema razloga da BiH prihvata takav odnos EU.

Političari i civilno društvo u BiH od EU i zemalja članica EU trebaju zahtijevati da se prema BiH odnose na isti način kao i prema susjedima, da se od BiH traži da ispuni iste, a ne neke proizvoljne i brzoplete uvjete i standarde koje ne važe ni za članice EU. Kao što je bio slučaj s provedbom presude Sejdić i Finci, koja je donesena na osnovu standarda kojeg su Švedska, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i 17 drugih članica EU odbile prihvatiti, i to u trenutku kada je samo šest zemalja članica EU imalo manje nesprovedenih presuda Evropskog suda od BiH.

BiH su potrebni realni i ambiciozni ciljevi na putu ka članstvu u EU, a ne priča kako BiH treba biti sretna i zadovoljna ako u narednih deset godina otvori pregovore o članstvu u EU. Nešto za šta je Hrvatskoj trebalo oko godinu. 

Kada Vas u Briselu (i nadam se) u BiH pitaju za savjet, šta im u ovom trenutku predlažete kao realne i ambiciozne ciljeve za BiH i EU u narednom periodu? 

- Cilj bi trebao biti da BiH dobije status kandidata čim se rezultati oktobarskih izbora provedu te nove bh. vlade krenu sa radom, a da onda do kraja 2019. godine BiH otvori pregovore o članstvu. BiH mora i može biti u istoj grupi s Makedonijom i Albanijom.

Da bi se to dogodilo EU mora naučiti iz prošlosti, te u ocjenjivanju i uvjetovanju prema BiH se odnositi kao prema svim drugim državama. Takav pristup ne bi vodio ka tome da EU od BiH traži da uradi manje, naprotiv, takvim pristupom bi se od BiH tražilo da uradi više. BiH bi imala intenzivniju i kvalitetniju podršku od strane EU i uradili bi smo više!

Da bi do toga došlo uvjet svih uvjeta je da se izborimo s mračnim mitom o beznadežnosti države BiH.

Diskriminacija u Briselu

Ali, onda kada vidimo kako se teško dolazi do kompromisa i dogovora u BiH čak i o nekim najbanalnijim temama, onda se postavlja pitanje može li BiH?

- Priča o BiH u posljednje 23 godine je priča o državi i demokratiji koje postoje duže nego što su sve novoformirane demokratije nakon Prvog svjetskog rata postojale, priča je to o državi i institucijama koje su se razvijale, snažile i postajale bolje. U isto vrijeme BiH je priča i o državi i institucijama koje su još veoma, veoma daleko od toga da svojim građanima omoguće uvjete života koje imaju građani EU. BiH može puno, puno više od onoga što radi sada, naročito u područjima koja su važna za svakodnevni život građana. 

Demokratija svugdje podrazumijeva potragu za kompromisom i uvijek uključuje konsultacije, pregovore i traži vrijeme.

Neke od najuspješnijih demokratija u svijetu, Švicarska i Nizozemska naprimjer, imaju najintenzivnije procese konsultacija prije usvajanja zakona ili donošenja odluka.

Da bi se došlo do kompromisa nužno je uzeti u obzir različite interese, kako u BiH tako i u Švicarskoj ili Belgiji.

Ali, ono što čini BiH drugačijom u odnosu na njih je da doprinos različitih institucija i nivoa vlasti nije jednako kvalitetan kao u Belgiji ili Švicarskoj. To se može promijeniti modernizacijom i unapređenjem postojećih institucija, a proces pregovaranja o članstvu u EU može itekako pomoći. Odgovaranje na Upitnik EU bio je prvi korak, kroz koji smo se još jednom uvjerili da BiH može. Naravno, uvjerili smo se i u određene konkretne slabosti i sporost, na koje će Evropska komisija u svom Mišljenju sigurno ukazati, i na čijem popravljanju onda valja raditi. Na kraju to i jeste cilj procesa priključenja EU. 

Često se za BiH tvrdi da je u Evropi jedinstvena zbog koncepta konstitutivnih naroda i dubine etničkih podjela koje još postoje. Kakvo je Vaše mišljenje?

- BiH je raznovrsno društvo, različitih etničkih, vjerskih i političkih identiteta. To je ne čini posebnom ili jedinstvenom u Evropi. U stvarnosti, bosanskohercegovački pristup je mnogo liberalniji od pristupa u mnogim zemljama članicama EU.

U glavnom gradu EU, Briselu, Fuad ili Aziz su da bi ušli u parlament morali odlučiti da li su frankofoni ili flamanci. Flamanac Aziz ne može nikada biti regionalni premijer.

U Južnom Tirolu svakih deset godina tokom popisa građani se izjašnjavaju o svojoj pripadnosti. Na osnovu te izjave mogu se zaposliti u javnoj upravi i sudstvu isključivo ako postoji mjesto u kvoti koja je rezervirana za grupu kojoj pripadaju. 

U BiH odluka o etničkoj pripadnosti prepuštena je pojedincu, nije nametnuta, može biti promjenjena i ne stoji niti u jednom ličnom dokumentu. A ako uporedimo podjele koje postoje u Sjevernoj Irskoj, gdje tzv. linije mira ili zidovi mira fizički dijele različite zajednice, onda su etničke linije u bh. društvu nevidljive.