Ivica Đikić većinu svoga života proveo je pišući. Novinarstvom se počeo baviti sa 16 godina u svom rodnom Tomislavgradu. I ta ljubav, potreba i opsesija i danas je njegova konstanta.
Scenarista je serije „Novine“, mračnog političkog trilera o moći, korupciji, vlastohleplju, koja doživljava svoju drugu sezonu. Prvu je otkupila vodeća streaming platforma Netrflix, putem koje je dostupna gledaocima u 190 zemalja. Radi vrijedno, kao u fabrici, od osam do ručka, pa s manjom pauzom sve do kasnih večernjih sati. Čini se, pomalo odsječen od ostatka svijeta.
- No, nisam odsjekao dodir s realnošću, već bitno smanjio, hvatao sam neke rokove za tekstove koje moram napraviti. Nemam ja taj luksuz da se mogu isključiti iz stvarnosti. Pišem tekstove koje se bave političkim zbivanjima, ali nekad me okolnosti natjeraju da to prigušim i smanjim na mjeru koja je prihvatljiva i podnošljiva. Inače je to prilično neprihvatljivo i nepodnošljivo, ta moja vezanost za sve izvore informacija, za događaje, praćenje, prije svega mislim političkih događaja – kaže nam na početku razgovora.
Svijet u kojem živimo, nažalost, ide sve nagore i možemo očekivati još gore i gore
Puno sam puta pročitala kako Vas kolege opisuju kao beskompromisnog novinara, borca za istinu. Kako se nosite s tom titulom?
- Ne znam, to je možda malo stereotipno i prejednostavno prikazivanje. To da je neko beskompromisan je kvalifikacija, koju je, prema mom mišljenju, teško braniti. Naprosto, život među ljudima, u društvu ne može bez neke vrste kompromisa, to nije stvar odluke, nego okolnosti. Život i svakodnevica guraju u kompromise koji nisu uvijek ni nužno pogrešni. Kad se kaže beskompromisan, možda je preciznije reći nepotkupljiv...
A ovo traganje za istinom? Kome istina treba? Šta će nam to?
- To je veoma dobro i vrlo teško pitanje. Često u ovom što radim dolazi do pitanja ima li to smisla, kakvog, vrijedi li taj trud, donosi li ikakve promjene? Da li to izaziva promjene u nekom realnom društvu, zajednici, životu? To je pitanje koje se stalno postavlja i nekako nemam osjećaj da ono čime se ja bavim izaziva ozbiljan utjecaj u društvu u smislu da ga mijenja, poboljšava, popravlja. Mada, moram priznati, ja tu vrstu ambicije nekako i nemam. Ako nešto dobro proiziđe iz tog što radim i pišem, govorim, bit će mi drago, ali bavio bih se ovim istim poslom, radio isto bez obzira da li to ikoga zanimalo, ikome išta značilo.
Zašto onda to radite, tragate za tom istinom, istražujete, želite otkriti šta se to dešava s nama?
- To je potreba. Potreba mog intelektualnog organizma.
Jeste li onda razočarani kad tekst, istraživanje, pisanje, pričanje ne daje gotovo nikakve rezultate u smislu promjena, poboljšanja, popravki?
- Naravno da jesam i naravno da bih volio da je svijet u kojem živimo bolji i da ide nabolje. Nažalost, ide sve nagore i možemo očekivati još gore i gore. Naravno da me to frustrira i ne stvara mi ohrabrenje za život, poticaj za stvaranje i rad, uživanje u životu. Ja nisam od onih koji se vole žaliti i kukati, mislim da čovjek sam sa sobom mora naći ravnotežu, sa onima koji ga okružuju i sa cijelim svijetom.
Šta je, odnosno ko je svijet u kojem živite?
- To je najbliži svijet, obitelj, žena, kćerka, braća, majka...
A izvan tog svijeta?
- U posljednje vrijeme ne izlazim previše izvan tog svijeta. Pratim, objavljujem, reagiram scenarijem, knjigama. Nekako sam posljednjih nekoliko godina u fazi da nemam potrebu komunicirati s puno ljudi. Prije je to bila svakodnevna stvar, sto telefonskih razgovora, sastanaka. Sad sam u fazi da mi to ne treba i sebe ne mogu tako lako zamisliti u takvom svijetu. Smatram da je vrijeme da ispričam neke stvari za koje mislim da sam sazrio da ih ispričam, da je vrijedno da ih ispričam.
Kad već govorimo o sazrijevamo, Vi ste u novinarstvu, mogla bih slobodno reći od malih nogu. Sad, kad pogledate sav dugi period otkako se bavite nama, kako secirate svijet u kojem živimo, Vi u EU, ja u BiH?
- Ako govorimo o našoj tzv. regiji, nečem što nam je blisko, to je stvarno iz godine u godinu sve neveselije, sve manje vjere imam u to da će ovdje ikad radikalno biti bolje, biti bolje na način nekih normalnih zemalja i svijeta. Naprosto mi se čini da je to naše stanje, koje će potrajati još veoma dugo.
Hoćete da kažete da je ova naša nenormalnost postala normalna?
- Jeste, ali donekle je i objašnjiva. Mislim da je rat velika točka, veliko mjesto, kojim se može objasniti kako mi živimo. Naravno, rat je sam po sebi kao najnenormalnije stanje, najveća društvena trauma, ali i to što se ova naša društva i mi s tim svojim ratom ne znamo nositi, nismo pokazali da se znamo s time nositi. Kad se rat smiri, zaustavi, onda se nakon nekog vremena od društva očekuje da to iskustvo i traumu počne nositi na zdrav i ispravan način.
Mi smo zarobljenici mržnje i to je naš glavni problem
Zašto se to s nama nije dogodilo?
- Zato što su sve naše politike, koje su se smjenjivale nakon rata na ovim našim prostorima, insistirale na ratu kao na nečemu dobrom, kao nečem što je trebalo veličati da bi se dobili glasovi, manipuliralo masama, nacionalnim i osjećajima ljudi koji su na bilo koji način stradali u ratu. Zapravo, umjesto da se nakon rata suočavamo s bolnim stvarima, koji su uradili tzv. naši, mi smo se odlučili da krenemo putem da manipuliramo ratnim naslijeđem, ratnim sjećanjima, događajima. Naprosto, da iz rata generiramo novu mržnju. Mi smo zapravo zarobljenici mržnje i to je naš glavni problem. Imamo mi i drugih problema, ekonomskih, ljudi žive teško, standard je loš, teško je naći pošten posao, biti pošteno plaćen. Ali naš temeljni i izvorni problem je što mi živimo u mržnji i što nakon rata nismo znali tu mržnju pretvoriti u nešto pozitivno, što će ljude zbližavati, a ne ih snažnije razdvajati.
Govorite o mržnji, ali ja bih prije rekla da nas tjeraju da se mrzimo, bez obzira što je ishod isti. Nakon ratnih zločinaca ovdje su došli bilderi, koji bildaju nacionalizam.
- Da, to je točka iz koje se crpi ta cijela priča, ti mitovi, obmanjivanje i izmišljanje ratnih događaja. I po tome mislim da je rat nama kriv. Ratom se onda manipulira.
Ali, od rata su prošle 23 godine, to je previše...
- Sjetimo se da smo i mi, naša generacija, koja je išla u školu osamdesetih, bila izložena indoktrinaciji Drugog svjetskog rata, bez obzira na tolike decenije koje su prošle. No i tada je postojao društveni pritisak u vezi s ratom. I koliko god smo neke stvari trebali učiti i znati i veličati neke hrabre ljude, ali to je naprosto bilo indoktrinacija koja je nasilno uvedena.
Ž5= Vratit ćemo se na najaktuelnija dešavanja u Bosni i Hercegovini. Poslije izbora ovdje je jednako uzbudljivo kao i prije. Gotovo ništa se ne mijenja, aktuelizira se priča o zaštiti Hrvata, o njihovom ostanku, opstanku, o pokroviteljima iz Zagreba.
- Vrlo je to kompleksno pitanje i odgovor traži puno priče, jer ima puno elemenata. Probat ću skratiti... Meni se čini da je ta hrvatska politika, a sad govorim i o politici i Zagreba i Gruda i Mostara, u posljednjih skoro pa 30 godina najvećim svojim dijelom potpuno pogrešna i potpuno štetna za Hrvate u BiH, štetna i za BiH.
Sustavno je smišljeno da se Hrvatima koji žive u BiH omrzne BiH
Šta je najveća ili greška koja se izdvaja između ostalih bez obzira dolazi li iz Zagreba ili Mostara?
- Uvijek jedno te isto. Kad malo bolje pogledate, nikad se ta politika Zagreba ili Mostara prema BiH nije nešto pretjerano razlikovala. Uvijek je to bila jedna te ista politika koju su oni koordinirali, dogovarali. Čak i kad su u dva navrata u Hrvatskoj bile socijaldemokratske vlade, ta politika se nije pretjerano mijenjala. Koja je najkrupnija greška? Rat je sam po sebi greška i način na koji su Hrvati pristupili u jednom času ratu, odnosno ratu s Bošnjacima. To je najozbiljnija hrvatska politička greška od Drugog svjetskog rata naovamo. A nakon rata mislim da je greška u tome što se išlo Hrvatima omrznuti BiH. To je sustavno smišljeno, bila je politika i još je politika da se Hrvatima koji žive u BiH, pa onda Hrvatima u Hrvatskoj omrzne BiH, da im se zgadi ta zemlja, da razvijaju privrženost prema Hrvatskoj, a ne prema BiH. Ta politika je daljnje dezintegracije BiH. Ne mislim pri tome na samo ove posljednje izbore, nego na činjenicu da je u BiH sve manje Hrvata i da će ih biti sve manje.
Kad govorimo da treba riješiti hrvatsko pitanje, a to je ovdje mantra već gotovo 30 godina, jeste li Vi dokučili šta je to hrvatsko pitanje?
- Pa s obzirom na situaciju u BiH, mogli bismo tako reći da treba riješiti i srpsko pitanje i bošnjačko pitanje. Te stvari su i dalje neriješene. BiH i dalje na neki način nije završena država, u smislu unutrašnjeg ustrojstva, Dejton je ipak nastao u vanrednim okolnostima, nije trajno i doživotno rješenje za BiH. Mislim da hrvatsko pitanje treba biti riješeno na način da Hrvati i dalje budu konstitutivni narod u BiH zajedno s Bošnjacima i Srbima. Traženje neke nove formule za BiH izvan konstitutivnosti tri naroda je politički avanturizam u ovom času, trenutku, stanju društva.
Kako s druge strane, iz Vaše perspektive, izgleda ili se vodi ta zvanična bošnjačka politika?
- Kad govorimo o mainstreamu bošnjačke politike, SDA jeste nezaobilazna. Moram priznati da nisam detaljno i kompetentno upućen u sve nijanse politike koju vodi SDA. Ja i dalje ne mogu razabrati, do kraja shvatiti da li SDA zagovara konstitutivnost naroda, kao što je to danas, ili podržava neki drugi model u kojem neće biti presudna etnička pripadnost za ostvarivanje bilo kojih prava. Ne vidim šta bi bila treća opcija. Vidim da u SDA ima raznih tendencija, ali nije mi sasvim jasno koja je bošnjačka politika glavna, koja je struja glavna.
Možda je to glavni problem te politike, ta neprepoznatljivost, nedefiniranost...
- Iz ovoga što ja govorim i onoga što govore ljudi u ime te politike ne mogu reći da ta politika zagovara da Hrvati ne budu konstitutivni u BiH, ja to ne mogu reći. Iako oni koji su upućeniji znaju, prate dublje, uvjeravaju da je to glavna tendencija da se ide na rušenje konstitutivnosti naroda
