Sarajka Hirija Ljuša (53) nakon više od 25 godina saznala je da su njeni sinovi Amer i Alen živi, da su u Italiji, gdje su jula 1992. konvojem Dječije ambasade Međaši odvedeni.
Hirija Ljuša nikad nije dala dozvolu da dječaci odu u Italiju. Tog ljeta 1992. muž Kemal bio je na liniji, a ona teško ranjena od granate kod sarajevske „Vranice“.
Sama živi i plače...
- Kemal mi je dolazio u bolnicu, govorio da su djeca na sigurnom. Mjesec i po bila sam na liječenju. Kada sam izašla, rekle su mi žene iz skloništa da su djeca u Domu „Ljubica Ivezić“ – priča nam Ljuša i neprekidno jeca.
Lice joj je izgriženo od suza.
- Nema dana za ovih 25 godina kad ne plačem. Sama živim. Sama plačem. Znala sam da su Amer i Alen živi. Kada sam otišla u Dom, rekli su mi da su djeca u Italiji, da ih je odveo neki Duško Tomić, plakala sam, prijetila, došla je policija, razbila sam kamenom staklo kada su mi zatvorili vrata Doma i tjerali da idem kući, jer oni ne znaju šta je s mojim sinovima – priča nam.
Iz sarajevskog Doma za nezbrinutu djecu konvoj je prema Italiji krenuo sa 46 djece. Starija djeca smještena su u Iđea Marinu, a mlađa, njih 37, u Dječiji dom „Mamma Rita“ u Monci, Milano.
Nikad nije razjašnjeno jesu li djeca iz Sarajeva u Italiju poslana s nekim dokumentima (uprkos tome što su morala prijeći nekoliko državnih granica), ali italijanski mediji objavili su da su po dolasku dobila status "povjerenih maloljetnika" te da su bili pod starateljstvom Dječje ambasade Međaši i kasnije italijanske vlade.
Do danas je desetak djece pronađeno u udomiteljskim porodicama. Većini se gubi svaki trag.
U septembru smo, zahvaljujući italijanskom novinaru Andrei Oskariju Rosiniju (Oscari Rossini), koji već godinama na RAI 3 prati priču o „Siročadi mira“, u „Avazu“ objavili priču o Ameru i Alenu te njihovom rođaku Kenanu Hasagiću iz Sarajeva.
- Moj rođak Amer sada se zove Luka, Alenu je ostavljeno njegovo ime – kazao nam je tada Hasanagić, koji nije bio previše raspoložen da priča.
Amer i Alen sinovi su njegovog daidže Kemala, koji je poginuo, a za njihovu majku rekao je da ništa ne zna.
No, majka Hirija godinama je obijala pragove, od Crvenog križa, preko općine, ministarstava. Nepismena je i skoro uvijek i svugdje vrata su joj bila zatvorena. Onda je unuka njene komšinice pronašla na internetu priču o Hirijinim sinovima.
- Amerisa je i stupila u kontakt s italijanskim novinarima. Tako sam saznala da se Amer danas zove Luka. Dolazio mi je i novinar Andrea, dali su mi pare da izvadim pasoš. Sada čekam da me pozovu, da idem da vidim svoju djecu – govori Hirija.
Pokazuje slike svojih sinova, Ameru/Luki je 31, Alen ima 29.
- Od odlaska u Italiju još nema ništa. Boli me srce što me Alen ne prihvata. Amer/Luka već mi je putem SMS-a poslao četiri pisma. Želi da me vidi, kaže kad vidi zvijezdu, misli da sam to ja. Zna koliko sam patila i koliko sam ih tražila – kaže Hirija.
Iz Italije su joj rekli da se još malo strpi.
Život od milostinje
- Ne znam kako ću. Dođe mi da se ubijem. Čekat ću još malo, ali ja više izdržati ne mogu. Presudit ću sama sebi – govori nam nesretna majka.
Kako smo prije saznali, obojica Ljuša žive u Lombardiji. Ne govore bosanski, odvojeni su od malih nogu. Usvojile su ih dvije različite porodice.
- Nikad nisam ništa potpisala, nikome nisam dala svoju djecu. Nikad nisam saznala niti dobila odgovor uz čiji su potpis oni odvedeni u Italiju. Jednom sam dočekala i Duška Tomića, rekao mi je da će mi dati njihove slike, išla sam na Velešiće, tražila kancelariju, za koju je rekao da se javim. Istjerali su me - kaže Hirija.
Bolesna je, izgleda mnogo starije od svojih godina, živi od milostinje, nije dobila ni Kemalovu penziju.
Italijanski mediji naveli su da priča o „siročadi rata“ izaziva i danas kontroverze te napominju da je usvajanje djece, čak i onih koji su u Bosni imali biološke roditelje, počelo 1996. Bh. vlasti pitanjem djece koja su konvojem otišla u Italiju nisu se nikad bavile ozbiljno.
