Samira Đidić, 20-godišnjakinja iz Viteza, iako je cijeli život vezana za invalidska kolica, odličnim uspjehom završila je Srednju ekonomsku školu, a potom dobila i posao administrativnog asistenta u zeničkom Udruženju paraplegičara i oboljelih od dječije paralize.

Lijepo djetinjstvo

Nakon operacije tumora na kičmi odmah po rođenju, dijagnosticirana joj je parapareza flaccida, djelimična oduzetost donjih ekstremiteta. Ipak, sve ovo Samiru nije spriječilo da ima lijepo djetinjstvo i da odrasta kao sretno dijete. Zajedno s vršnjacima, pohađala je redovnu osnovnu školu u naselju Preočica nadomak Viteza, koja joj je, kaže, u potpunosti bila prilagođena. No, prve poteškoće javile su se prilikom izbora srednje škole.

- Kako bih pohađala srednju školu, sa porodicom sam se preselila u Zenicu, gdje sam postala aktivan član Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize. Upisala sam Srednju ekonomsku školu, koju sam završila odličnim uspjehom – govori nam Samira.

Iako je, kako nam kaže, na početku bila primorana da upiše ovu školu, na kraju je bila sretna, jer je tu upoznala prijatelje za cijeli život te provela divne dane svog tinejdžerskog života. Nakon što je završila srednju školu, zaposlila se u Udruženja, gdje je stekla novi nivo samostalnosti i postala aktivan član društvene zajednice.

Prihvata izazove

- Nikad nisam dozvolila da me invaliditet sputava, da se samosažaljevam ili govorim da nešto ne mogu učiniti nego sam uvijek tvrdoglavo gurala naprijed, nekad i glavom kroz zid – kaže Đidić.

Dodaje da je to glavni razlog što je danas ovakva osoba - hrabra, spremna da prihvati sve izazove koje joj život nosi, a sve s osmijehom na licu. U slobodno vrijeme bavi se košarkom i već godinu je aktivan član košarkaškog kluba. Neko vrijeme se bavila šahom, ali je shvatila da to, ipak, nije aktivnost za nju te da treba nešto gdje može potrošiti višak energije, što je, na kraju, pronašla u košarci.

- Što se tiče obavljanja svakodnevnih aktivnosti, nemam velikih poteškoća. Smatram da je Zenica, za razliku od ostalih gradova, dosta prilagođena osobama s invaliditetom, mada uvijek može bolje – kaže Đidić.

Problem arhitektonski pristup

Prema riječima Samire Đidić, arhitektonski pristup obrazovnim, ali i drugim javnim ustanovama, uvijek može biti bolji. Smatra da se treba pridavati veća pažnja ovom problemu, jer nažalost, mladih osoba s invaliditetom uvijek ima, a na vlasti je da im omogući da završe ono što žele, a ne ono što im je u tom trenutku dostpuno.