Ništa nije tako čudno kao što je sudbina vodećih vojnih ličnosti generela Armije Republike Bosne i Hercegovine. Sve su to bili vojnici koji su služili jedinoj legalnoj i legitimnoj državni Republici Bosni i Hercegovini, koja je bila napadnuta samo zato što je provela jedan, u cijelom svijetu normalan i legitiman postupak rješavanja jednog političkog pitanja. U ovom slučaju bilo je to pitanje da li Bosna i Hercegovina, kao što je to bio slučaj sa svim ostalim republikama bivše države, ima pravo na osamostaljenje u situaciji kada se država u okviru koje je BiH postojala doživjela raspad.

Naime, referendum koji je Skupština Bosne i Hercegovine provela odnosno odlučila da provede kako bi se odgovorilo na pitanje da li i BiH želi da se osamostali u situaciji kada su osamostaljenje izabrali i Slovenija i Crna Gora i Makedonija i Hrvatska, nije bio nikakav udar ni na čija prava nego provođenje legitimnog prava jedne države da njen narod odlučuje putem referenduma o jednom veoma bitnom pitanju tj. da li će BiH kao država jednaka svim ostalim tadašnjim državama iz sastava SFRJ izabrati put osamostaljenja ili neće.

Pravo na referendum

Zbog toga organizacija referenduma nije bila uperena protiv bilo koga nego je bila legitiman i legalan potez jedne vlasti koja je željela da se o pitanju osamostaljenja BiH odluči na demokratski način tj. referendumom njenih građana.

Ono što je uslijedilo nakon referenduma, naprotiv, bilo je nelegalno i nelegitimno, a to je da se na jedan legalan i legitiman potez kojim se demoratskim putem želi razriješiti jedan problem odgovori oružanim napadom na one koji su željeli i provesti i proveli referendum o osamostaljenju BiH. To je bio akt agresije, pripreman duže vrijeme i izveden uz pomoć tadašnje još uvijek postojeće jugoslovenske armije koja je bila ilegalna i nelegitimna vojna sila na tlu osamostaljene Bosne i Hercegovine.

Odgovor srpskog političkog establišmenta na osamostaljenje BiH bio je ne samo nelegitiman nego se vrlo brzo pokazao i kao agresivan napad ne samo na BiH kao osamostaljenu državu nego i prije svega na Bošnjake kao nosioce i najbrojnije zastupnike ideje o osamostaljenju BiH, pa se agresija jugoslovenske armije i srpskih paravojnih snaga vrlo brzo pokazala kao napad na Bošnjake kao narod, a rat se pretvorio u istrebljivanje Bošnjaka na svim teritorijama koje su Srbi smatrali interesantnim za stvaranje sopstevene države na tlu Bosne i Hercegovine.

Došlo je do neviđenog progona Bošnjaka koji su masovno ubijani, protjerivani sa teritorija na kojima su živjeli i zatvarani u logore, gdje je nad njima vršen teror svih vrsta i oblika, od masovnog istrebljivanja putem ubijanja, do progona sa teritorija na kojima su živjeli ili zatvaranja u logore smrti iz kojih su odvođeni i podvrgavani likvidacijama.

O tome koji je obim istrebljivanja nastao odmah nakon izbijanja sukoba u proljeće 1992. godine govori činjenica da je samo u Prijedoru i Kozarcu ubijeno više od 4.000 ljudi u roku od dva mjeseca, a da je u dolini rijeke Sane i Une izvršena likvidacija više od 30,.00 Bošnjaka u roku od tri mjeseca. Rat koji je nastao bio je očigledno pripremljen i nije izbio kao spontani odgovor na bilo kakav potez tadašnje vlasti ili bošnjačke politike, nego je činjenica da je bošnjačka politika bila politika jačanja BiH i njenog položaja i uloge i predstavljala najveću smetnju ostvarenju interesa širenja srpskog utejcaja na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Zbog toga je, naravno, BiH napadnuta kao država, a Bošnjaci podvrgnuti istraživanju kao najveća smetnja uspostavljanju srpske dominacije na cijelom rpostoru Bosne i Hercegovine.

Suđenje generalima

Interesantno je to da se danas generalima Armije Bosne i Hercegovine, koja je bila jedina legalna i legitimna vojna sila na tlu BiH, organiziraju suđenja kao da su pripadali nekoj agresorskoj sili koja je započela rat i vršila masovna istrebljivanja stanovništva.

Ta činjenica da se svi generali i najznačajniji akteri vojnih snaga koje su branile legitimnu državu BiH od agresije danas kvalificiraju kao mogući ili efektivni ratni zločinci zaprepaščujuća je i krajnja nepravda prema ljudima koji su jedini imali legitimaciju da brane BiH od agresije i tu legitimaciju su, na veliku žalost onih koji ih i danas nastoje diskvalificirati, uspješno ostvarili.

Generali koji su sačuvali Bosnu i Hercegovinu kao državu, narod i to ne samo Bošnjake nego i predstavnike svih drugih naroda koji su živjeli na tlu na kojem je djelovala Armija BiH služe na čast svim građanima Bosne i Hercegovine i posljednji su ljudi kojima je moguće suditi zbog njihove aktivnosti.

Ta činjenica predstavlja pervertiranje svakog razumnog pristupa problematici rata u Bosni i Hercegovini i nastojanje da se izvrši potpuno izravnanje uloge onih koji su branili državu od agresije i onih koji su agresiju pripremali i izvršili je na krajnji brutalan način čiji je vrhunac bio genocid izvršen u Srebrenici.