Bosanski vladar Kulin ban 29. avgusta 1189. godine, dakle prije 830 godina, uputio je Povelju dubrovačkom knezu Krvašu kojom se reguliraju trgovački odnosi između Bosne i Dubrovačke republike.

Povelja, kao najstariji sačuvani pisani dokument, svjedoči o postojanju državnog aparata i predstavlja temeljni dokaz postojanja jake srednjovjekovne države Bosne.  

Uskoro dostupna u digitalnoj verziji

Kulinova Povelja je diplomatski dokument pisan bosanskim književnim jezikom, ćiriličnim pismom bosančicom i latiničnim pismom na latinskom jeziku. To je dvojezični dokument, što znači da je namijenjen i onima koji ne razumiju bosanski jezik. Originalna Povelja nalazi se u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Peterburgu, dok su dva prijepisa Povelje pohranjena u Državnom arhivu Hrvatske u Dubrovniku.

- Imamo česte posjete žitelja Bosne i Hercegovine koji žele vidjeti Povelju Kulina bana. U našem arhivu imamo puno dokumenata, ali je Povelja jedan od najvažnijih. Ona se čuva u specijalnim kutijama i zainteresiranim građanima je ustupamo na uvid – kaže Nikolina Pozniak, direktorica Državnog arhiva u Dubrovniku.

Nijedan od tri sačuvana dokumenta ne nalazi se u Bosni i Hercegovini, ali direktorica Pozniak navodi kako će Kulinova Povelja uskoro biti dostupna i u digitalnoj verziji.

- Neminovno je da u 21. stoljeću provedemo postupak digitalizacije naše autohtone arhivske građe. Vrlo brzo će i Povelja Kulina bana biti digitalizirana i dostupna u toj formi – kaže naša sagovornica.

I poslije 830 godina ostala je krilatica u narodnom govoru koja glasi: „Od Kulina bana i dobrijeh dana...“.

Posjeduje važne diplomatske karakteristike

Prema ocjenama mnogobrojnih historičara, država kojom je vladao Kulin ban doživjela je privredni vrhunac ponajprije zahvaljujući dobrim odnosima s Dubrovačkom republikom, onovremenom trgovačkom velesilom. Povelja ukazuje i na činjenice da država Bosna u tom periodu ima vladara, teritorij, da vladar ima svoju kancelariju i da je napisana dvojezično.

Bosanskohercegovački povjesničar, prof. dr. Husnija Kamberović stanovišta je kako ponekad prenaglašavamo značaj Povelje Kulina bana, ali to činimo, smatra on, u nedostatku drugih dokumenata koji dokazuju bosansku državnost.

- Povelja nije nikakav osnivački akt, ali ona dokazuje da je Bosna postojala i prije nego što je napisan taj trgovački ugovor. Dokazuje da je Bosna u to vrijeme funkcionirala kao država i da je imala sistem. Povelja u današnjim okolnostima može poslužiti i kao dokaz kako država može funkcionirati ako ima ljude koji je prihvataju kao svoju. No, svjedoci smo gotovo na svakom koraku kako današnja Bosna i Hercegovina ne funkcionira kao sistem – kaže prof. dr. Husnija Kamberović.

Često se Povelja Kulina bana tretira i kao rodni list države Bosne. Međutim, prof. dr. Izet Šabotić s Odsjeka za historiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli navodi kako naši susjedi nemaju ni izbliza sličan dokument koji potvrđuje snagu njihovih država u 12. stoljeću.

- Povelja Kulina bana je unikatni dokument koji posjeduje veoma važne diplomatske karakteristike. U Povelji se zna ko je piše, kome je pisana, kakav je sadržaj i ko je upućuje. To su nepobitne historijske činjenice. Isto tako jasno je da je srednjovjekovna država Bosna postojala i prije pisanja Povelje i zbog toga napisanu Povelju ne možemo tretirati kao njen rodni list. Povelja pisana u 12. stoljeću potvrđuje snagu države, snagu njenog vladara koji garantira dubrovačkim trgovcima sigurnost na njenom teritoriju i njome se, dakle, potvrđuje državnost BiH – kaže prof. dr. Izet Šabotić.

Najstariji pravni akt u varijanti bosanskog jezika

Bosanskohercegovački historičari saglasni su u ocjeni da je s naučnog stajališta značaj Kulinove povelje za državu Bosnu višestruk. Povelja je, kako navodi prof. dr. Enver Imamović, najstariji svjetovni spomenik na južnoslavenskom prostoru pisan bosanskom varijantom ćiriličnog pisma - bosančicom.

Drugo, to je najstariji pravni akt na južnoslavenskom prostoru napisan na narodnom (slavenskom) jeziku, u varijanti bosanskog jezika.

Hoće li se i kada Povelja Kulina bana vratiti u BiH, niko sa sigurnošću ne može tvrditi.

U našim muzejima i arhivima postoje dokumenti koji pripadaju hrvatskoj ili ruskoj kulturnoj baštini i koji bi mogli biti predmet razmjene.

Ali za takvu vrstu razmjene morat ćemo čekati neke nove dobrijeh dane...

Prijevod Povelje Kulina bana na standardni bosanski jezik

U ime Oca i Sina i Svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

Ja Radoje, banov pisar, pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

Povelja u tuzlanskom parku

U centralnom tuzlanskom gradskom parku u kamenu je isklesan dio Povelje Kulina bana, a kompletan dokument je zastakljen i postavljen u neposrednoj blizini. U istom parku se nalazi i spomenik kralju Tvrtku I Kotromaniću, jedini u BiH.

Odnos prema kulturnim i naučnim institucijama pokazuje nevjerodostojnost političkih elita

Naš sagovornik podsjeća kako se u vrijeme obilježavanja godišnjice pisanja Povelje intenziviraju priče o njenom povratku u BiH. Profesor Kamberović napominje kako država BiH nije uspjela sačuvati originalni primjerak Dejtonskog mirovnog sporazuma potpisanog 1995. godine.

- Kako ćemo, onda, voditi računa o dokumentima starim osamsto i više godina. Odnos prema našim kulturnim i naučnim institucijama pokazuje nevjerodostojnost naših političkih elita da im je stvarno stalo do Povelje i drugih kulturnih vrijednosti – ističe prof. dr. Husnija Kamberović.

Priča o ruskom konzulu koji je našao smotuljak na dubrovačkoj tržnici

Profesor Enver Imamović piše kako se pouzdano znalo da su se tri primjerka Povelje do 1832. godine nalazila u Dubrovniku.

- O tome kada i na koji je način originalni primjerak nestao iz Dubrovnika i završio u Rusiji ima više verzija. Svojevremeno je o tome pisao sami akter tih događaja, nekadašnji ruski konzul u Dubrovniku 1817. godine, Jeremija Gagić.

Navodno, prolazeći jednog dana dubrovačkom tržnicom, primijetio je u hrpi starog papira neki smotuljak, za koji je odmah utvrdio da se radi o starom rukopisnom dokumentu i to je, navodno, bila Povelja.

Tako je došla u njegov posjed, odnio ju je u Rusiju i predao Ruskoj akademiji nauka, gdje se i danas nalazi. U tu verziju dugo nije niko posumnjao dok se njome nisu malo dublje pozabavili historičari.

Jedan od njih (Ljuba Stojanović) utvrdio je da je ruski konzul izmislio priču jer se original Povelje još nalazio u Dubrovniku 1832. godine kao i dva njena prijepisa – zapisao je prof. dr. Enver Imamović.