Duboko podijeljeni Bošnjaci muslimani dočekali su početak Drugog svjetskog rata. Posljedica je to njihove političke podijeljenosti u Kraljevini Jugoslaviji, ali je to, kako navodi prof. dr. Husnija Kamberović, i rezultat dužeg historijskog razvoja i podijeljenosti te različite orijentacije muslimanskih političkih elita tokom historije.

Identitetske razlike

Učešće Bošnjaka muslimana u partizanskim jedinicama i doprinos Narodnooslobodilačkoj borbi (NOB) godinama su svjesno minimizirani, a isto tako svjesno preuveličavani podaci o podršci Trećem rajhu i Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH). 

- Politički kontekst Jugoslavije između dva svjetska rata je produbljivao identitetske razlike među vodećim intelektualnim i socijalnim slojevima muslimana, pa se i podijeljenost još više naglašavala. Kada je konačno rat izbio, ta se podijeljenost manifestirala na svim nivoima, tako da nije moguće govoriti o jedinstvenom stavu muslimana u ratu: u političkom smislu, jedan dio vodećih muslimana, uključujući i vrh Islamske zajednice s reisom Fehimom ef. Spahom, podržali su stvaranje NDH i odmah se i direktno uključili u ustaški pokret ili zauzeli neke od vodećih pozicija u novoj države (Hakija Hadžić, naprimjer, od prvog dana je stupio u službu NDH i postao povjerenik NDH za BiH; Spahin nasljednik Džafer Kulenović je ubrzo postao potpredsjednik Vlade NDH, a Ademaga Mešić doglavnik i tako dalje) – ističe Kamberović.

Pojašnjava da je jedan dio muslimana ostao vjeran Jugoslaviji, jedan dio se usprotivio i NDH, a odbacivao je i mogućnost da se obnovi Jugoslavija na starim socijalnim i nacionalnim osnovama i slično.

- Ta se podijeljenost s početka rata nastavljala i tokom čitavog rata, pa su muslimani bili najviše podijeljena zajednica i pripadali su svim političkim i vojnim pokretima: bilo ih je u ustašama, četnicima, domobranima, ratovali su kao pripadnici njemačkih SS divizija, bili su dio partizana, stvarali su posebne muslimanske formacije koje su se borile i protiv partizana i protiv četnika i protiv ustaša, neki su podržavali NDH, neki su bili pristaše obnavljanja rojalističke Jugoslavije, neki su maštali o nekakvoj autonomiji Bosne u okvirima Trećeg rajha izvan NDH, a neki, koji će na kraju izaći kao pobjednici, su se borili za ravnopravnost Bosne i Hercegovine u novoj Jugoslaviji – kaže prof. Kamberović.

Komunistički utjecaj

Kako je odmicao rat, partizanski pokret se sve više nametao kao vodeća snaga kojoj su Bošnjaci muslimani vjerovali i u čije su redove pristupali. Prof. Kamberović ukazuje na činjenicu da su na početku rata u partizanski pokret pristupale manje skupine muslimana, najvećim dijelom ili komunisti ili pod komunističkim utjecajem. 

- U početku je ustanička masa najvećim dijelom bila srpska, a ta je ustanička masa i na muslimane gledala kao na „Turke“ ili ih generalno poistovjećivala s ustašama. Zato su mnogi muslimani (uglavnom komunisti) koji su se pridruživali partizanima čak krili svoja prava imena. Kada su ustanici, pod utjecajem četničkih oficira, činili pokolje nad muslimanima u istočnoj Bosni, ali i u drugim dijelovima (u Kulen-Vakufu, naprimjer), partizani ne samo da nisu imali dovoljno snage da to spriječe nego su u nekim slučajevima u tome i učestvovali, što je muslimane dovodilo u još strašniji košmar u kojem su se sve teže snalazili.

Ipak, vrijeme je pokazalo da je partizanski pokret, koji je, vremenom, sve više sazrijevao, jedini istinski pokret koji se pojavljuje kao istinski zaštitnik muslimanskih interesa, pa se sve veći broj muslimana uključivao u taj pokret. Neki vodeći muslimani komunisti su od početka radili na dizanju ustanka, naprimjer, Avdo Humo, Pašaga Mandžić, Osman Karabegović, drugi su se kasnije pridruživali i imali veliki vojni (Sulejman Filipović) ili politički (Nurija Pozderac) utjecaj na muslimansko uključivanje u partizanski pokret – ističe naš sagovornik.

Širenje partizanskog pokreta nije bilo takvo da su se stvarale isključivo nacionalne jedinice, mada su neke imale takve nazive, kao što je bila 16. muslimanska brigada. Naravno, u 16. muslimanskoj brigadi nisu bili samo Bošnjaci muslimani, kao što to nije slučaj ni s drugim partizanskim jedinicama.

Na početku rata su se stvarale takve jedinice, poput zasebne partizanske muslimanske čete stvorene u septembru 1941. na Romaniji pod komandom Muje Hodžića. Učešće Bošnjaka muslimana u stvaranju partizanskog pokreta i NOB-u nikada nije tretirano u skladu s dostupnih historijskim faktima.

Sutjeska i Dalmatinci

Dalmatinci se, naprimjer, ponose bitkom na Sutjesci... 

- Teško bih mogao izdvojiti neke posebne partizanske bitke na koje bi muslimani mogli biti ponosni, ali mislim da su oslobođenje Sarajeva krajem rata, u kojem su učestvovali i jedinice u kojima su bili partizani muslimani, vrlo važno. Ali, ponavljam, partizanski pokret je imao drugačiju logiku razvoja, i on je promovirao ne isključivo jednonacionalnu perspektivu rata.

Ali su, posebno krajem rata, o tome vodili posebno računa. Naprimjer, prilikom završnih operacija za oslobođenje Hercegovine, partizanske jedinice koje su ulazile u zapadnu Hercegovinu su najvećim dijelom bile dalmatinske jedinice, u kojima su dominirali Hrvati, a ne istočnohercegovačke partizanske jedinice, u kojima su dominirali Srbi. Jasna je tu logika: željelo se naglašavati nacionalnooslobodilački karakter tih operacija.

Uzimajući u obzir ulogu Bošnjaka muslimana u stvaranju partizanskog pokreta i doprinosu NOB-u, prof. Kamberović na kraju zaključuje:

- NOB svakako pripada Bošnjacima, jer su se oni, vremenom, najmasovnije pridružili tom pokretu. Rekao bih da su se Bošnjaci priključivali narodnooslobodilačkom partizanskom pokretu jednakom dinamikom kako se taj pokret širio i odvajao od srpskih i hrvatskih nacionalističkih politika.

Šerif i Sadeta Buljubašić su djed i nana Vuka Jeremića

U pravoslavnom selu Bukvik kod Brčkog 21. septembra 1943. godine prema naredbi štaba Prvog bosanskog korpusa formirana je 16. muslimanska udarna brigada. Zlatnim slovima u analima brigade upisan je 5. i 6. april 1945. godine kada je oslobođeno Sarajevo. Borci 16. muslimanske udarne brigade prvi su ušli u oslobođeno Sarajevo i partizansku zastavu izvjesili na Vijećnicu. 

Pripadnik 16. muslimanske udarne brigade bio je Šerif Buljubašić, koji je nakon oslobađanja bio uvaženi diplomata. Buljubašić se oženio Sadetom Pozderac, s kojom je izrodio dvoje djece – Senu i Seada.

Šerif i Sadeta su djed i nana nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Srbije Vuka Jeremića, kasnije i predsjedavajućeg Opće skupštine Ujedinjenih naroda. Preci Vuka Jeremića su i Murat-aga Pozderac, a on je i praunuk Nurije Pozderca, koji je bio potpredsjednik na Prvom zasjedanju AVNOJ-a. Nurija Pozderac poginuo je u bici na Sutjesci.

Za slobodu živote položilo 912 boraca

Za slobodu tadašnje Titove Jugoslavije živote je položilo 912 boraca 16. muslimanske udarne brigade. Poginulo je 855 boraca, 36 je umrlo, troje se utopilo, a 13 ih je nestalo. Najviše poginulih je iz Bosne i Hercegovine – 718. Gledano po godinama, 120 boraca poginulo je 1943., 406 1944., a 381 1945. godine.

Sastav 16. muslimanske brigade: muslimana 1.962, Srba 1.084, Albanaca 168...

Od formiranja 16. muslimanske udarne brigade pa do kraja rata kroz brigadu su prošla 3.382 borca. Sastav brigade potječe iz 175 općina Titove Jugoslavije, a najviše boraca rođeno je na području općine Tuzla - 344, zatim Modriče 219, Bijeljine 194, Gradačca 190, Brčkog 158... 

Čak 77,6 posto pripadnika brigade bilo je uzrasta do 25 godina, a samo 3,7 posto starije od 35 godina. Najmlađi borac imao je 4, a najstariji 61 godinu. U sastavu brigade bili su pripadnici 12 naroda i to: muslimana 1.962, Srba 1.084, Albanaca 168...