ONOMASTIKA

Zašto se tako prezivam - istine, zablude i predanja: Šetkić nije šetač, nego lisica, Solak nije običan ljevoruki...

Svačije prezime zavisi od porijekla, kaže nobelovac Ivo Andrić, ali lingvista Petar Šimunović smatra da je njihovo nastajanje odgovor na jedno od četiri temeljna pitanja: čiji si, kakav si, odakle si ili šta si

Koliko znamo o nastanku svoga prezimena. Avaz

Piše: Sead Hasović

18.12.2021

Jeste li se kada zapitali zašto se tako prezivate? Ako većina žena može reći da su prezime dobrovoljno stekle udajom, ono je za druge nasljedno porodično ime koje se za čovjeka „prilijepi“ rođenjem. Svačije prezime zavisi od porijekla, kaže naš nobelovac Ivo Andrić.

- Mnogi ne znaju šta znače naša prezimena. Mi ih stječemo rođenjem i prihvatamo ih kao što prihvatamo boju očiju, boju kose, stas i glas. Ovo zaključuje Zagorka Vavas-Gros, koja je u knjizi „Prezimena su čuvari našeg jezika“ dala više od četrdeset načina po kojima su nastajala srpska prezimena.


Jezički spomenici

I hrvatski lingvista Petar Šimunović smatra da su prezimena „narodnosni i jezični spomenici“ o kojima ne znamo mnogo. Načine na koji se dobivaju prezimena reducira na četiri temeljna: 1. prezimena krvnog srodstva ili čiji si; 2. nadimačka prezimena ili kakav si; 3. etnonimi i etnici ili odakle si i 4. prezimena motivirana zanimanjem ili šta si.

Malo se autora u Bosni i Hercegovini ozbiljnije bavilo onomastikom, odnosno posebnom granom lingvistike koja proučava osobna imena (imena i prezimena) i nadimke. Lingvista Ismet Smailović objavio je brošuru o značenju muslimanskih imena, Ivan Sivrić „Priloge za onomastiku i toponomastiku“, Jefto Dedijer u djelu „Hercegovina“ bazirao se na legende o nastanku pojedinih prezimena s područja koje je istraživao, a preveliku pažnju ovoj tematici nisu posvećivali ni Hivzija Hasandedić u „Genaloškim istraživanjima“, ni Ibrahim Pašić u svojim istraživanjima.

Ističući doprinos Adema Handžića, Senadina Lavića i Sulejmana Lisičića u istraživanju bošnjačkih prezimena, Salih Mujić je u „Korijenima“ naveo kako je Risto Miličević u knjizi „Hercegovačka prezimena“ razvrstao prezimena po načinu njihovog nastanka: po ličnom imenu roditelja - pretka ili patronimi ili matronimi; po zanatu ili zanimanju; po nazivima biljaka (fitonimi); po nazivima životinja (zoonimi); po tjelesnim obilježjima; po nazivu nekog predmeta; po mjestu ili zemlji odakle rod vuče porijeklo; po nekoj ljudskoj osobini i po nadimku.

Ovom prilikom nećemo se baviti patronimima (prezime dobiveno po ocu) i matronimima (prezime dobiveno po majci), iako su oni najbrojniji. U fokusu su nam prezimena nastala na drugačiji način, a čije značenje počesto ne znaju ni njihovi nosioci, jer su nastala od stranih riječi ili od arhaizama čije se značenje odavno izgubilo u jezičkom komuniciranju. Zato nije nimalo čudno ako vam na pitanje „šta ti znači prezime“ sagovornik kaže da ne zna. Ako i znaju, neki će, ukoliko je značenje neprijatno ili ružno, odgovor radije prešutjeti, a drugi će se, zasluženo ili ne, naslijeđenim ponositi.

Primjeri za ovo mogu biti prezimena Helać (propao, upropašten) i Makul (razuman, pametan, mudar). Ako si naslijedio prezime, ne mora značiti da si naslijedio i osobine pretka, mada još nisam sreo niskog Uzunovića (uzun - dug, visok). Dugalići, pak, nisu dobili prezime po fizičkoj karakteristici, nego po mjestu Duge kod Prozora, odakle potječu. U odgonetanju značenja prezimena veliku pomoć mogu pružiti porodična predanja, naravno ako su iskrena.


Bijeg od značenja

Prvobitno značenje prezimena u nekom drugom vremenu može poprimiti sasvim drugačiju konotaciju ili asocijaciju s pozitivnim ili negativnim predznakom. Nije rijedak slučaj da su pojedine porodice službeno promijenile prezime, smatrajući dotadašnje pogrdnim.

Prezime Podrug, za koje bi neko pretpostavljao da je dobiveno od pretka koji se podrugivao, znači vrlo veliki čovjek, čovjek i po (pol drug, odnosno pola drugog čovjeka). Šetkić nije „rođeni“ šetač, nego mu je prezime nastalo od šetka - lisica. Arhaizam u ovom značenju upotrebljava u svom rječniku „Potur - Šahidija“ Muhamed Hevai Uskufi još 1631. godine, a neki od lingvista iz kasnijeg vremena tumače da je šetka vrsta divlje zvijeri slične čaglju ili šakalu.

Prljača ne znači nešto prljavo, nego je to, prema Vuku, gvozdeni žarač kojim se guraju drva u krečanu i pritom se oprlji. Na dugogodišnju dilemu i potragu za pravim značenjem turcizma Solak, od čega je nastalo i prezime Solaković, jer se značenje ljevoruk nije činilo dovoljno, slučajno je stigao odgovor od turbedara iz Travnika: solaci su pripadnici janjičarskog reda koji su podjednako dobro koristili i lijevu ruku, odnosno borili sabljama u obje ruke.

Iako porodice Tiro i Tirić tvrde da je njihov predak dobio prezime od „tirati blago“, najvjerovatnije je tome kumovalo tirjačenje, odnosno sklonost duhanu, alkoholu ili hašišu, a da je to bila česta pojava, dokazuje Bašeskijin „Ljetopis“. Naime, za neke od umrlih, osim drugih karakteristika, dodavao je „bio je tirjačija“. Tumačenja se razilaze i u slučaju prezimena Čengić. Dok jedno zabilježeno predanje kaže da je nastalo od čengije, kafanske igračice, porodica „misli da joj ime potječe od anatolskog grada Čangri, sjeverno od Ankare“. Nadimak „deli“, od kojeg su izvedena brojna prezimena, „na turskom jeziku označava posebno hrabru ili budalastu osobu“.

Za prezime Pleh u prvi mah bi se moglo pomisliti da se odnosi na nekog zanatliju limara, ali najprije ga je ponio ćelav čovjek, baš kao što plehan znači golo brdo. Od toga su nastali i Pleša i slična prezimena. J. Dedijer zabilježio je priču o pretku po kome su prezime dobili Đape: „Bio je, vele, veoma visok pa, kad je jednom otišao u Dubrovnik, „Latini“ su se čudili koliki je i kako pravi velike korake i u čudu su govorili: ’Ajme, za muku Isuskrstovu, čudna li onoga Đapa.’ Poradi toga prozovu ga Đapom.“ Ne treba odbaciti ni mogućnost da ih je narod tako prozvao jer u Hercegovini đapati ili pođapati se znači svađati se, prepirati se.


Vickasti ljudi

Prezime Kruho nema nikakve veze s kruhom, nego s Kruščicom, odakle su porijeklom, objasnio je Džafer Kruho, koji je istraživao povijest svoje familije i ostavio dragocjen zapis. Za Džombe nema dvojbe, prozvani su po nekom pretku koji je mnogo jeo, kao da je džomba (propast) u njemu. Lojama su nazivani ljudi velike snage, koji su, usto, bili srčani a nepromišljeni, kako tvrdi Mustafa Imamović.

Zašto se Osmići prezivaju Osmići, a Šestići Šestići? Osmići vode porijeklo iz Sinja, mjesta Osmice, došao je do podatka jedan od članova familije istražujući porodično stablo, što je odredilo i njihovo prezime. Šestićima je, pak, presudila nevolja, rođenje nekog od predaka sa šest prstiju, što se u narodu smatralo nedostatkom, premda je bilo i viška. Bašeskija u svom „Ljetopisu“ bilježi da je umro „Šesto, kolukčija, koji je imao šest prsta, a dva su mu bila sastavljena“.

Prezimena Ćosić i Ćosović nastala su od nadimka Ćoso, koji nije morao nužno označavati čovjeka bez brade ili s nedovoljno brade, nego se koristio i u značenju mudar i vickast čovjek. Peco, Pecikoza i slična prezimena izvedena su po osobini „peckati druge“, a narod im ništa drugo nije mogao nego obilježiti ih prezimenom.

Ćutahiju ne smatrajte pod svaku cijenu ćutljivim/šutljivim, jer mu je prezime odredio toponim u Turskoj, o čemu svjedoči pjesma koju je zabilježio A. Nametak:

„Ćutahijo, visoka, najviša planino, s tebe mi se Adapazar vidi i po njemu šećerli sokaci - tu se šeću bosanski junaci, šerbe piju, a Bosnu spominju.“

Počeci primjene prezimena

Smatra se da su Kinezi prezimena počeli upotrebljavati još od 2852. godine prije nove ere, a u Evropi tek u srednjem vijeku, u nekim krajevima tek od 1100. godine. Situacija s kasnijom primjenom prezimena pokušava se objašnjavati činjenicom da su ljudi živjeli u tako malim grupama da su se i samo s imenima mogli međusobno razlikovati. U Osmanskom carstvu zakonom nije bila obavezna primjena prezimena, što ne znači da nisu postojala. U Turskoj većina stanovnika do 1934. godine nije imala svoje prezime, a zakon o prezimenima stupio je na snagu usljed reformi Mustafe Kemala Ataturka.

Ne zna se pouzdano kada su se prezimena počela primjenjivati u Bosni i Hercegovini, ali ih nalazimo u „Ljetopisu“ (1746. - 1804.) Mula Mustafe Bašeskije te u franjevačkim ljetopisima.


Ligate i običaj ’liganje’

Dugo sam tragao za značenjem prezimena Ligata. Na italijanskom „ligato“ znači vezano, spojeno, sliveno, ali na šta se odnosi? Odgovor je možda ponudio Bosanski etnološki rječnik Senada Mičijevića u običaju opisanom u natuknici „liganje“, gdje stoji: liganje (je) običaj iz srednjeg vijeka da vjerenici zajedno legnu u krevet, ali uz obavezu da ne pristupaju snošaju. Kao simbol čuvanja svoje čednosti do vjenčanja stavljali bi između sebe goli mač (čedni prilog); ovaj običaj djelimično se očuvao u zapadnoj Hercegovini... O ovom običaju na poseban način govori i poznata sevdalinka „Okladi se momče i djevojče“.


Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.