Hadži Saliha Osmanović (68) iz Dobraka na lijevoj obali rijeke Drine kod Srebrenice svake godine otvori i srce i kuću učesnicima komemoracije 11. jula u Potočarima.
Ona je u genocidu izgubila sinove Edina i Nermina te muža Ramu. Slika njene tragedije obišla je cijeli svijet kad je objavljen snimak na kojem Ramo doziva zarobljenog sina Nermina da izađe iz šume i preda se srpskim vojnicima.
Više od 20 godina na konak i odmor kod Salihe dođu i znani i neznani, rodbina, komšije, prijatelji iz Federacije BiH i dijaspore. Bude i stranaca iz cijelog svijeta. Napuni se dvospratna kuća. I nikome nije tijesno.
- Iako je Dobrak od Potočara udaljen 50 kilometara, moji gosti vole ovdje doći. Neki se najave, a neki ne. Uglavnom, ko god dođe, ima gdje noćiti i nikoga s kućnog praga nisam vratila. Svako sebi priprema hranu, prenoće i ujutro idu u Potočare na komemoraciju. Dođu i iduće godine - govori za "Avaz" hadži Saliha.
Nekad je Salihino dvorište bilo puno života. Umjesto dječije graje i igre, danas samoća i sjećanje na sretniju prošlost
- Imala sam presretan život. Muž mi je radio u Beogradu, bio je u Alžiru, Tunisu, Libiji. Zato sam se i vratila jer mi je bilo lijepo. Barem neka znaju duše da sam ja došla. Ramo je imao dosta godina radnog staža, ali sam više od 20 godina tražila njegovu penziju i konačno je, uz dosta muke i velikih troškova, prije tri godine počela primati - govori nam Saliha.
