Trideset godina sistematski se vrši ispiranje mozga hrvatskom narodu o ulozi hrvatske države u ratu u BiH koji se vodi od 1992. do 1995. godine.

Najviša svjetska pravosudna instanca, Međunarodni krivični sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Hagu, tu politiku je imenovao i osudio kao zločinački poduhvat. Sud je utvrdio da je predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, sa svojim najbližim suradnicima, bio na čelu tog udruženog poduhvata.

Uzalud su dokumenti i činjenice koje je utvrdio Sud, uzalud su svjedoci i svjedočenja sudionika tih događaja, uzalud je brojna ratna literatura ispisana o tome, uzalud je stravična istina kroz koju je prošla država BiH i hrvatski narod u njoj, i dalje se istrajava na mentalnoj higijeni narodu.

Knjiga "Diplomatska oluja"

Završni čin tog novog poduhvata, koji je nastavak onog zločinačkog, jeste knjiga Mate Granića ”Diplomatska oluja”.

Mate Granića je bio ministar inozemnih poslova Hrvatske i Tuđmanov čovjek za peglanje njegove zločinačke politike pred međunarodnom zajednicom. On nikada nije imao svoj stav. Veoma dobro je znao što je Tuđman zastupao i kakvu je politiku vodio prema BiH, ali njegova zadaća nije bila da je objelodanjuje nego da obmanjuje. Svojom ”umekšanom” retorikom pred međunarodnom zajednicom prikazivao je Tuđmana onakvim kakav uopće nije bio.

To je bila nemoguća misija i mogao ju je obavljati samo čovjek bez ličnosti i časti, bez svoga mišljenja, čovjek tabula rasa na kojoj je Tuđman mogao ispisivati što mu je god na um palo.

Toliko je Granić bio beznačajan u svemu da ga ni Haški sud nigdje ne pominje iako je imao treću značajnu funkciju u Tuđmanovom krugu funkcionera koje je obuhvatio Sud svojom presudom. U svim ratovima, čak i u mirnodopskim aktivnostima, ministar vanjskih poslova dijeli odgovornost s najužim državnim vrhom.

Pred Tuđmanom ministar Granić se nije uopće smio javljati za riječ. Govorio je samo ako mu se predsjednik obraćao. Bio je opsjenar sa statusom mirnog, staloženog i uljudnog čovjeka. Ustvari radilo se o beznačajnosti.

Granićeva knjiga ”Diplomatska oluja” zapravo je oluja laži, poluistina, falsifikata, izvrtanja činjenica. Pošto pisana riječ inače teško dolazi do javnosti i nema veliki uticaj na javno mnijenje, odlučilo se knjigu ekranizirati i prikazivati kao serijal na državnoj televiziji HRT 1 koja je inače servis za hrvatsku mentalnu higijenu.

Učesnik Vašingtonskog sporazuma

Pošto je teško zdravom trbuhu bez gađenja gledati sve te epizode laži, zadržat ću se samo na trećoj koja nosi naslov ”Washingtonski sporazum”.

Osobno to nisam mogao preskočiti jer sam neposredni sudionik izrade projekta koji je bio osnova washingtonskih pregovora i Vašingtonskog sporazuma. Da bih obuhvatio cijeli obim iznesenih neistina i konstrukcija, morao bih napisati novu knjigu, knjigu na knjigu, a o ovim događajima sam, kao neposredni sudionik, veoma detaljno i s činjenicama već pisao u moje dvije knjige – ”Preživljena zemlja” i ”Tuđmanov haški profil”.

Prvo i osnovno, ministar Granić o tome može svjedočiti samo kao spoljni promatrač nikako kao autor ili čak koautor Vašingtonskog sporazuma.

Projekat Federacije BiH on nije ni vidio dok nije prezentiran na mirovnim pregovorima u Genevi koji su održani od 9. do 12. februara. Njemu i njegovoj delegaciji, u kojoj su bili Žužul, Akmadžić, Zubak i Roso, projekat je usmeno objašnjen na večeri koju je on priredio u jednom ženevskom restoranu. Sutra ujutro, Granić je tražio da mu damo cijeli projekat u pismenom obliku, pokupio ga je i otputovao u Zagreb da bi ga prezentirao predsjedniku.

Granić dakle nije ni sudjelovao do kraja u tim pregovorima koji su inače trebali završiti potpisivanjem projekta ”Unija tri republike”. Sva Tuđmanova diplomatska oluja vođena je u smjeru tog projekta, a Granić je djelovao samo kao povjetarac koji je uvjeravao svjetsku javnost da je to najbolje rješenje za BiH, za Hrvate u BiH i hrvatsku državu.

To je projekat u koji je bila ugrađena ”Herceg-Bosna” kao hrvatska država u BiH i kao prelazno rješenje do priključenja Hrvatskoj. To je znala cijela svjetska javnost i Tuđmanov pajac Granić se kao lignja povlačio po stranim diplomatskim predstavništvima dokazujući kako je to genijalno rješenje njegovog predsjednika, ne njegovo – ni za takvo rješenje nije se smio osobno izjasniti.

Projekat federalizacije BiH u međunarodno priznatim granicama je izrađen u Sarajevu krajem 1993. godine, a konačno objelodanjen i usvojen na Saboru Hrvata BiH, održanom 6. februara 1994. godine. Saboru u Sarajevu prethodili su sabori u Slavonskom Brodu i Zagrebu na kojima su sudjelovali protjerani Hrvati iz Posavine, srednje Bosne i Krajine.

Svi ti sabori su podržali idejno rješenje federalizacije BiH s kantonima kao federalnim jedinicama. Konačno rješenje je prihvaćeno u Sarajevu na Općem saboru Hrvata BiH koji nisu podržavali ”Herceg-Bosnu”.

HDZ BiH i HVO su reagirali na ovo saborsko zasjedanje u Sarajevu i održali svoj sabor u Livnu dva dana nakon sarajevskog. Na tom skupu jednoglasno se suprotstavilo svim zaključcima Sabora u Sarajevu, posebno Deklaraciji kao temeljnom dokumentu. Sabor u Sarajevu je izabrao Hrvatsko narodno vijeće (HNV) kao svoj izvršni organ koji je imao zadaću zaključke Sabora i Deklaraciju o federalizaciji BiH prezentirati na ženevskim pregovorima 9. februara 1994. godine.

Novi plan za mir u BiH

Velika delegacija HNV-a koju sam predvodio u funkciji predsjednika, a i kao član Predsjedništva RBiH, otišla je u Ženevu s ciljem da predstavi novi plan za mir u BiH. U delegaciji su bili članovi HNV-a iz hrvatskih regija izvan ”Herceg-Bosne” (fra Luka Markešić, Iko Stanić, Anto Kovačević). Sa sobom smo nosili prijedlog federalizacije BiH sa precizno ucrtanim kantonima na karti te novim federalnim ustrojstvom.

Taj prijedlog je prezentiran supresjedateljima konferencije lordu Owenu i T. Stoltenbergu kao prijedlog državne delegacije jer je na tome insistirao Haris Silajdžić, ali su ga oni odbili kao platformu za daljnje pregovore. Oni su na stolu držali konačnu verziju sporazuma ”Unija tri republike” i tražili samo da se na njega stavi potpis.

Nakon tog odbijanja, naša delegacija je obavijestila ”mirovne” posrednike da neće staviti svoj potpis na njihov ”paket” i da neće više sudjelovati ni u kakvim pregovorima koji dijele državu.

Novi mirovni plan Sabora (HNV-a) je zatim prezentiran medijima, na licu mjesta, u međunarodnom press-centru u zgradi UN-a gdje su se vodili pregovori. Preko stotinu novinara iz cijelog svijeta pratilo je prezentaciju novog plana za BiH i prekid rata.

Osim toga, članovi HNV-a su plan prezentirali i obrazložili političkom savjetniku njemačke ambasade u Švicarskoj, Aloisu Mocku i Francescu Cossigi koji su došli u Ženevu te posebno novinaru Mirku Galiću koji je izvještavao za HRT s pregovora u Ženevi. Svi su plan ocjenjivali kao ”fantastičan” i kao ”pravo idejno rješenje” za prekid rata.

Nakon ženevske prezentacije, plan je prezentiran na konferencijama u Zagrebu i Ljubljani, zatim američkom ambasadoru Peteru Galbraithu i nekim ambasadorima evropskih zemalja u Zagrebu, administracijama važnih evropskih država i njihovim funkcionerima. Posebno je planom bio oduševljen Alois Mock koji je ohrabrivao da se istraje i ne odustaje.

Međutim, najvažnije je bilo kako će reagirati američka administracija. Ambasador SAD-a u Sarajevu, Viktor Jakovich, preuzeo je plan odmah 6. februara, nakon zasjedanja Sabora i proslijedio ga njegovoj Vladi.

Nije se dugo čekao poziv iz Vašingtona, došao je za sedam dana poslije Geneve. Tražili su da državna delegacija dođe u Washington s novim mirovnim planom Sabora Hrvata i prezentira ga američkoj administraciji.

Međutim, oni su zahtijevali promijenjenu delegaciju ”Herceg-Bosne” i Hrvatske, a to je značilo da u njoj nije mogao biti Mate Boban, o kome se u američkim medijima već pisalo kao o ratnom zločincu, a sa hrvatske strane samo Mate Granić kao ministar inozemnih poslova.

Tuđman nije imao veliki izbor, njegova politika prema BiH i vojna kampanja nisu imali američku podršku. Republika Hrvatska se nalazila pred sankcijama. Američka administracija je procijenila da je konačno predložen prihvatljiv mirovni plan za BiH, da je važno da dolazi od domaćih političkih snaga i da zaustavlja rat.

Kakva je atmosfera vladala u Tuđmanovom taboru i u ”Herceg-Bosni” najbolje svjedoči sastanak koji je Tuđman zakazao u svom uredu 13. februara, dakle dan nakon propalog ženevskog paketa lorda Owena i Stoltenberga o ”Uniji tri republike” i samo sedam dana nakon Sabora u Sarajevu.

Stenogram tog sastanka sam objavio u cjelini u knjizi ”Tuđmanov haški profil” jer taj sastanak najbolje svjedoči o krahu Granićeve ”diplomatske oluje”, a ne o njenom uspjehu. (Svi navodi u ovom tekstu uzeti su iz tog stenograma.)

Sam Tuđman prisutne obavještava da je već proučio kantonalnu koncepciju Federacije BiH sa Sabora u Sarajevu i da ”odmah unaprijed rečeno zbog rasijanosti hrvatskoga pučanstva u Bosni nama kantoni unutar republika apsolutno odgovaraju, a samo je pitanje razgraničenja”.

Koncept "Herceg-Bosne"

Na istom sastanku, Krešimir Zubak koji se prvi puta pojavio u pregovorima u Ženevi, izvještava Tuđmana o razgovoru s Charlesom Radmanom, budućim američkim posrednikom pregovora u Vašingtonu, i kaže: ”Dotakli smo u razgovorima i pitanje unutarnjeg uređenja buduće države Bosne i Hercegovine kao države Hrvata i Muslimana i on je u tim razgovorima preferirao ovu kantonizaciju, odnosno preferirao je ovo što je nudio Komšić”.

Međutim, Tuđman dodaje, da ne bi bilo zabune, da se u budućim pregovorima ne odustaje od ”Herceg-Bosne”: ”Prema tome, i sada od svojih bitnih ciljeva, pa i bitnih strateških opredjeljenja u pogledu Bosne i Hercegovine nećemo odustati”.

Potpuno je jasno da se u dalje pregovore o BiH ide s koncepcijom ”Herceg-Bosne”, a ne s Federacijom BiH. Tuđman je mislio da je dovoljno promijeniti pregovarače, uključiti novog čovjeka umjesto Mate Bobana koji će biti ”čvrst da nastavi politiku koju smo vodili, odnosno koju trebamo voditi i da ne dopusti one greške koje su se desile. Nije nam trebalo to rušenje tog mosta, da ne govorim drugo itd.”.

Pošto prisutni očito ne shvaćaju ozbiljnost i domete sarajevskog skupa i projekat federalizacije BiH u kojemu ”Herceg-Bosna” ne postoji, Tuđman ih upozorava: ”Ovaj sarajevski skup, na koji su doveli, znači, i iz Californije, a od Californije do New Yorka je toliko koliko od New Yorka do Evrope, doveli su, znači, američkim avionima na sarajevski skup, pa su ih vodili iz Sarajeva u Frankfurt, pa iz Frankfurta ih slali meni. Prema tome, to je jedan, i to Vijeće, i ta Deklaracija, bez obzira koliko danas, ali ona ostaje kao dokument, s kojom će vršiti pritisak, do posljednjeg momenta na našu politiku u Herceg-Bosni, i na hrvatsku politiku, sa tim zahtjevom zaokreta itd.”.

Uloga Mate Granića kao ministra vanjskih poslova i na tom sastanku je beznačajna. On svoga predsjednika i prisutne samo izvještava o pritiscima koji se na njega vrše iz međunarodne zajednice i o otvorenoj prijetnji s američke strane da Hrvatsku čekaju sankcije ukoliko ne prihvati ”Komšićev plan”.

Podilazi Tuđmanu i obmanjuje ga

Na istom sastanku Miomir Žužul izvještava o pritiscima američke administracije da se prihvati prijedlog Hrvata sa Sabora u Sarajevu. On kaže: ”Silajdžić mi je, sasvim otvoreno, rekao – da Komšićev prijedlog i nije sasvim Komšićev”, pa u nastavku reinterpretira svoje opovrgavanje Silajdžićevog stava ”da su Komšić i ovi (misli na HNV) predstavnici svih Hrvata”.

Granićeva i Tuđmanova diplomacija htjela je prijedlog prikazati kao moj lični stav, a Sabor u Sarajevu kao neformalnu grupu malog broja bosanskih Hrvata. Međutim, projekat Federacije BiH su usvojili kao svoje dokumente i Predsjedništva Republike BiH i Republička skupštine BiH na zasjedanju 7. februara 1994. Silajdžić kao vođa naše pregovaračke delegacije, u kojoj smo bili još Miro Lazović i ja, i u Ženevi i u Washingtonu držao se čvrsto toga.

Čak u ovoj očito teškoj situaciji za Tuđmanovu politiku, koju više ne može pravdati ni bezlični ministar Granić, on uz sve pritiske koje je naveo podilazi Tuđmanu i obmanjuje ga. On kaže: ”Gospodine Predsjedniče (ne znam zašto se ova funkcija u stenogramu piše velikim slovom), ja ću najprije poći sa jednom situacijom, o toj procjeni situacije – da nikada nisam bio sigurniji, da smo na dobrom putu. Drugo, da mislim da ćemo mi, posebno vi, biti odlučujući faktor u završnoj fazi raspleta krize”.

Sa ovim uvjerenjem i obmanom ministar Granić je došao na pregovore u Washington u kojima ni on ni njegov predsjednik nisu bili nikakav odlučujući faktor. Naprotiv, Tuđmanova politika, osuđena na Međunarodnom sudu u Hagu kao zločinačka, kao i Granićeva vanjska politika, doživjele su totalni krah.

Slijedi nastavak dekonstrukcije laži.