U nastavku suđenja za zločine počinjene u Vlasenici, svjedoci Tužilaštva Bosne i Hercegovine govorili su o odvođenju Bošnjaka u Stanicu javne bezbjednosti (SJB) te logor “Sušica”, gdje su zatočenici fizički zlostavljani.

Hasma Efendić ispričala je u Državnom sudu kako je s mužem i dvoje malodobne djece živjela u naselju Piskavice na području Vlasenice, te da je s djecom, zbog napetosti, početkom aprila 1992. godine otišla u Tuzlu.

“Preko radija smo dobili obavijest da se svi vratimo u Vlasenicu, da nas autobusi čekaju ispred Mejdana”, rekla je svjedokinja te dodala kako su se 20. aprila 1992. godine vratili i da je tada vidjela barikade s vojskom.

Kako je ispričala svjedokinja, već sutradan na vrata su im došle vojska i policija, pretresali kuće tražeći oružje.

“Tada počinje privođenje Bošnjaka u stanicu policije”, navela je svjedokinja i dodala kako su neke ljude odmah u kućama ubijali.

U maju 1992., prema njenim riječima, počinje jača pucnjava te je vojska išla s transporterima, nakon čega su joj komšije Srbi kazali da joj je amidžić Nusret Zekić priveden u policiju.

“Otišla sam u policiju, vidjela sam ga, bio je sav modar, pretučen”, rekla je svjedokinja, dodavši kako se uglavnom za posjete u stanici policije javljala Milanku Šargiću.

Svjedokinja je ispričala kako su joj nakon toga zapalili kuću, te da je s dvjema sestrama otišla u kuću djevera Saliha Efendića, koji je tu imao kafanu.

Ona je navela kako je logor “Sušica” formiran 2. juna 1992. i da je tada sva njena porodica, otac, majka, braća i druga rodbina i komšije odvedeni u logor, kao i djever Osmo Efendić.

Kako je ispričala, njenog djevera Saliha odveo je Zoran Obrenović, koji je, kako je kazala, bio u “jedinici Kraljevića, i predao ga vojnim vlastima”. Posmrtne ostatke djevera Saliha našli su u masovnoj grobnici na Ogradicama.

Ispričala je kako je 11. jula 1992. godine i ona odvedena s djecom u logor, ali da ih je Milenko Stanić pustio kućama nakon par sati, i da su se vratile u kuću Saliha Efendića.

Svjedokinja je rekla kako je 10. jula 1992. došao sin Dušana Došića, za kojeg je kazala da je isto bio u jedinici Kraljevića, te odveo njenog muža Hilmu i još četvoricu muškaraca u Piskavicu, gdje su ubijeni.

“Sutradan sam krenula u Piskavicu po hranu, kod igrališta sam vidjela gomilu leševa, među kojima sam prepoznala djevera Ahmu, i onesvijestila sam se”, prisjetila se svjedokinja te rekla kako je Vlasenicu napustila 18. jula 1992., ali da je čula od jetrve, koja je bila do septembra, da su zatvorenici iz “Sušice” likvidirani i logor zatvoren.

Za progon bošnjačkih civila u Vlasenici – protivpravnim zatvaranjem, ubistvima, seksualnim zlostavljanjima, mučenjima, nestancima i drugim nečovječnim djelima počinjenim tokom 1992. i 1993. godine – sudi se Manetu Đuriću, Radenku Staniću, Miroslavu Kraljeviću i Goranu Gariću.

Prema optužnici, Đurić je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti u Vlasenici, Stanić komandir, Kraljević komandir specijalnog voda, a Garić policajac.

Zaštićena svjedokinja pod pseudonimom VS-14 živjela je u Vlasenici s porodicom do 1. juna 1992. godine, kada je njen muž odveden, a njoj ključevi od stana oduzeti.

“Smjestila sam se s djecom kod komšinice, jer nismo imali gdje”, kazala je ona te dodala da je njenog muža odveo Radenko Vukičević, komšija koji je radio u “Šumarstvu”.

Kako je ispričala u Državnom sudu, s djecom je odmah krenula prema stanici policije, gdje je srela Milanka Šargića i upitala ga za muža, a on joj rekao: “Sad će ga momci dovesti.”

“Doveli su ga i stavili da sjedi na neku gajbu, uzeo je naše kćeri na krilo, one su ga samo gledale”, prisjetila se svjedokinja te navela kako joj je Šargić kazao da niko neće biti pušten iz stanice.

Ona je navela kako je nakon toga dolazila još dva ili tri puta, ali da ga nisu izvodili.

“Ne traži ga više ovdje, on je likvidiran”, riječi su koje je svjedokinji tada uputio njoj nepoznat policajac.

Svjedokinja je ispričala i kako se obraćala komšijama Neđi Đokiću i Radenku Staniću moleći ih da joj pomognu da sazna šta je bilo s njenim mužem, ali bezuspješno.

“Nakon toga me je Neđo zvao i rekao mi da ide autobus za Kladanj, i ja sam otišla s djecom”, rekla je svjedokinja, i dodala kako posmrtne ostatke muža nikada još nije pronašla.

Suđenje se nastavlja 17. maja.