Kada ti izginu djeca, tu nema razgovora. Može čovjek samo da šuti. Ali, ako pokušam da budem analitičan oko uzroka i svega toga, potpuno je jasno da je to posljedica višedecenijskog trovanja Srbije, djece, budućnosti, kompletne društvene atmosfere.

Ovo je za „Avaz“ rekao Nenad Čanak, srbijanski političar i bivši lider Lige socijaldemokrata Vojvodine, nakon stravičnih tragedija u Srbiji, masovnih pucnjava u kojima je ubijeno 17 osoba, čak osmero osnovaca.

Bezvrijedni životi

- Ono što me dotuklo, u ljudskom smislu, to je kada sam vidio upaljenih osam svijeća ispred Kapije u Tuzli. Kada su 25. maja 1995., granatom s položaja Vojske RS, prekinuti životi 71 osobe u Tuzli, a 240 ljudi ranjeno, nigdje u zemlji u kojoj živim nisam vidio upaljenu 71 svijeću ili slično. A sada na istom tom mjestu, bez ikakvih kordona, demonstracija, iz čisto ljudske empatije gori 8 svijeća za osmero djece ubijene u tom bezumnom činu pucanja u školi. Kada pogledate da se to dešavalo i u Sarajevu, da se ljudi saosjećaju s tugom u Beogradu i cijelom Srbijom, i to baš na dan kada se sjećamo 1.601 poginulog djeteta od granata i snajperskih metaka zločinaca kao što je Ratko Mladić i svi oni koji ga podržavaju, onda dolazite u situaciju da se zapitate: „A gdje je 1.601 svijeća na stepeništu Skupštine u Beogradu“ ili slično - kaže Čanak.

Pita se šta se dogodilo s njegovom Srbijom, do te mjere da se izgube elementarna empatija, razumijevanje, osjećaj za tuđe stradanje i bol.

- Ta ista Srbija koja bi prva trebala i morala da se pokloni ubijenoj djeci i Kosova i BiH i Hrvatske, svugdje gdje je velikosrpski idealizam prošao, ta ista Srbija koja je platila najkrvaviju cijenu izvođenjem djece iz škole pred nacističke mitraljeze u Kragujevcu, ta ista Srbija se sada čudi šta se to dogodilo. Pa dogodilo se to da na fasadi jedne velike zgrade, već dugi niz godina fotografiju osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja niko ne smije da skine jer je to tabuizirano. U takvoj Srbiji, eto, živim - iskren je Čanak.

Životi ništa ne znače

Smatra da ljudski životi u njegovoj domovini više ništa ne vrijede.

- Kao što su do jučer bili bezvrijedni životi svih u okolini, tako sada u Srbiji ne vrijedi ljudski život. Ne da ne mogu da opravdam, već više ne mogu ni da razumijem. Svi se zgražavaju nad posljedicom, a niko nad uzrokom. Zato sam ja duboko razočaran u demokratski potencijal Srbije - ističe Čanak.

Kaže da su otrovani lažima koje sežu daleko u prošlost.

- Ta priča o tome da svi ostali treba da su zahvalni Srbiji što dozvoljava da postoje, to je laž u koju su 90-ih povjerovali. A danas oni koji povlače obarače i koji idu okolo i rade šta već rade su odrasli u tome. Oni za drugu istinu i ne znaju, ne treba ih uvjeravati. To je za njih tako. To je tragedija. Izlaza iz toga u dogledno vrijeme nema, koliko ja vidim - kaže Čanak.

U Srbiji je u toku akcija predavanja nelegalnog oružja bez snošenja ikakve odgovornosti za njegovo posjedovanje. Međutim, Čanak smatra da to neće uspjeti.

- Ako oružje ubija, onda kašika goji, a olovka pravi pravopisne greške. Ubijaju ljudi. Nema to veze s oružjem. Imate jednu od najnaoružanijih zemalja na svijetu – Kanadu, gdje toga nema. Jer nemate stalno širenje panike, ugroženosti, osjećaja anksioznosti... - ističe Čanak.

Spojene posude

Za njega je cijeli Balkan sistem spojenih posuda te kaže kako svi živimo iste živote, a glumimo da smo u raznim državama.

- Problem su drugi, što u tom glumljenju različitih država i sudbina svi mi plaćamo jednu te istu cijenu - pustili smo da nam živote uređuju oni kojima do naših života nije stalo - poručuje Čanak.

O konstantnim prijetnjama predsjednika bh. etniteta RS Milorada Dodika o separaciji, postavljanju entitetskih granica, ujedinjavanju sa Srbijom, Čanak kaže da to nije napravio Dodik.

- On je samo preuzeo ono što su prije njega počeli Karadžić i Mladić, Biljana Plavšić, Nikola Koljević, Momčilo Krajišnik... Oni su to počeli da prave, pa su se neki od njih zgrozili kada su vidjeli šta su uradili, kajali se. Ali ne vrijedi. Sada kada je to jednom krenulo, sada vi od toga imate princip kome kraja nema. Nema, dok se ne zavede jasan red. Nacija je nacija, država je država i nemaš pravo da ugrožavaš druge. Milorad Dodik je morao biti u zatvoru već minimum 50 puta zbog nepoštovanja Ustava BiH, nepoštovanja zabrane negiranja genocida, narušavanja teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka BiH. Njega nema ko da uhapsi, pa se zbog toga, oslanjajući se na ovog botoksiranog kepeca iz Kremlja, junači tu, a ustvari će na kraju... Vidjet ćete, garantujem, kada Putin izgubi rat u Ukrajini, Dodik će glavom bez obzira da pobjegne iz BiH - kaže Čanak.

Oni su štetočine

Naglasio je da niko od tih velikih patriota nije spreman da živi u raju koji je napravio za svoje sljedbenike, već da na kraju svi pobjegnu, jer njih ne interesiraju ljudi.

- Zanima ih da pokradu šta imaju i pobjegnu glavom bez obzira, i to uglavnom na Zapad koji toliko napadaju. A što je najgore, imate ovog mladića u Banjoj Luci, koji čak nije ni prevarant kao Dodik. Dodik je utilitarni nacionalista, radi to iz interesa, a Stanivuković iz ubjeđenja, a rade isto. To je razlika. I jedan i drugi su štetočine. Što više bude njih i onoga za šta se zalažu, to će manje Srba biti u BiH, naročito u RS, jer su svi pokupovali stanove u Novom Sadu, da, kada budu bježali ponovo, imaju gdje. Što bi rekao moj drugar: „Partizani, vratite se i ponesite dosta municije“ - zaključuje Čanak.

Unosnija priča

- Dodik je govorio da ga je Gabrijel Eskobar (Gabriel Escobar) za ruku doveo da bude predsjednik Vlade RS jer nisu mogli da nađu nikoga ko bi ličio na normalnog čovjeka u onome što su ostavili Karadžić i Mladić. A onda je vidio da mu se više isplati da se drži njihove priče, te genocidaške, jer je ona unosnija. On je čovjek biznismen, njega to ne interesuje, sutra će da bude američki čovjek, prekosutra će raditi za Marsovce, samo da se ne dira njegova imovina - smatra Čanak.

Stidjeli su se rata

Prisjetio se Čanak ulaska u Tuzlu poslije obruča.

- Dočekali su nas kao ljudi kojima se nešto događa u kući čega se stide, pa se trude to kao dobri domaćini da sakriju prema gostima. Ljudi su se stidjeli rata. U hotelu u kojem smo bili, rupe od snajperskih metaka na prozorima, djevojčica na recepciji se trudi da izgleda kao u najluksuznijem hotelu na francuskoj rivijeri, s osmijehom. Do te mjere je profesionalna, prosto te ubija kada shvatiš da je sapun u sobi ustvari komad isječen iz jednog kalupa koji su ko zna gdje nabavili. I onda dođeš u poziciju da se ovdje slušaju te gluposti, umjesto da ti ratni zločinci budu zauvijek prokazani i izolovani, da niko ne zna da postoje dok ne crknu, a kada crknu, da se ne zna gdje će ih zatrpati - navodi Čanak.