Stravičan pokolj koji je u petak u Gradačcu počinio nabildani, osiljeni monstrum Nermin Sulejmanović sledio je Bosnu i Hercegovinu i region, s očiglednim izuzetkom političkog i kulturnog Sarajeva, u kojem je žalost potrajala cijelih četiri-pet sati. Naime, tačno toliko vremena je trebalo da vijesti o pokolju zamijene naslovi o veličanstvenom otvorenju SFF-a, crvenom tepihu i, naravno, neizostavno, političarima kao tradicionalno glavnim zvijezdama Festivala. 

SFF je, vjerovatno, jedini festival na dunjaluku u kojem su glavne zvijezde političari i na kojem se, iz godine u godinu, na crvenom tepihu redaju premijeri, ministri, parlamentarci, općinski vijećnici, uvijek spremno pozirajući i kezeći se u objektive kao da su Bred Pit lično. 

Ni minuta šutnje

I dok se u državi nikad izašloj iz socijalizma motiv organizatora zavisnih od budžeta da se ulaguju svakoj vladajućoj kliki i može shvatiti, dotle o karakteru onih koji državu vode dovoljno govori da je rijetko koji ikada i pomislio da bi makar umjetnost trebao prepustiti umjetnicima i ne kidnapovati svaku moguću instituciju društva.

Ne, čak ni u trenucima dok je u gradiću udaljenom nekoliko desetina kilometara krv ubijenih i dalje bila svježa nisu pomislili, a osjetili nisu sigurno, da bi možda bilo pametno barem na taj dan bataliti luksuz, ugođaj, elitu i dernek i pokazati neku elementarnu ljudskost i otići u taj nesretni Gradačac ili se barem suzdržati. Umjesto u Gradačcu, bili su tradicionalno na crvenom tepihu,  s osmijesima od uha do uha, zatrpavali slikama društvene mreže, ponosno pokazujući da se super provode i da SFF postoji valjda zbog njih.

Organizatori SFF-a nisu se udostojili ubijenima u Gradačcu posvetiti ni minutu šutnje, ni spomenuti ih, ne daj Bože, otkazati „spektakularan vatromet“, pirotehničke orgije rokanja i slavlja u trenutku kada je svaka osoba s gramom empatije morala biti duboko potresena.

Ubila je država

No, nedostatak empatije od umjetnika i organizatora SFF-a prema sugrađanima je možda gadan, ali od vlastodržaca je nedopustiv. Veselo šepurenje po crvenom tepihu tih budžetskih diletanata građanima je poslalo jasnu poruku koliko im znače i oni i njihovi životi te šta uopće mogu očekivati od onih koji su uzjahali konja vlasti u glavnom gradu.

Posebno ako se njihovi životi gube u tamo nekom Gradačcu, ta, gdje to uopće dođe, neće ljudi valjda zbog tamo nekog Gradačca propustiti priliku da budu viđeni na najvećem derneku u godini te se usput prave da ih i film zanima.

Pa, pobogu, daleko je Gradačac, nije to Beograd, u koji su federalni čelnici, nakon užasnog masakra u osnovnoj školi, ljudski otišli da polože cvijeće i pride proglasili dan žalosti.

I očito ih ne brine to što je Nizamu ubila država, ista ona koju sada oni vode. Država čiji je sud, nakon što je prijavila zlostavljača, odbacio prijedlog da mu se zabrani prilaz i tako mu dao odriješene ruke da joj se osveti brutalnim prebijanjem i ubijanjem.

Država čija je policajka monstrumu javila gdje se nalazi žrtva. Država u kojoj pomahnitali monstrum žrtvu otima, a njenog rođaka ranjava, odvozi je u vikendicu, ubija je, to sve snima uživo, potom odlazi u grad, ubija još dvoje i isto toliko ranjava, pa onda ponovo odlazi na „sigurnu lokaciju“ na kojoj snima klipove i kači ih na društvene mreže, a policija te države satima to nijemo posmatra, nemoćna da locira i zaustavi ubicu. E, takva država očigledno ne uzbuđuje one koji je sada vode. Njima je u njoj dobro, kao što je i bilo i njihovim prethodnicima. Oni su na crvenom tepihu.

Dan žalosti

Nakon masakra u Beogradu Vijeće ministara BiH odmah je proglasilo Dan žalosti u našoj zemlji. Do danas isto to Vijeće ministara nije reagiralo!