U drugoj polovini 17. stoljeća Evlija Čelebija je u svom putopisu zabilježio da Sarajevo krase zdrava voda i čist zrak. Putopisac navodi i to kako su Sarajlije prilično dugovječne, a da se razlozi za to kriju baš u zdravoj vodi i zraku.

Čist zrak

Je li sarajevski zrak prije bio zagađen? Naravno da nije, jer je u Sarajevu nekoć postojala izuzetno prosta bosanska arhitektura, s kućama koje su imale po jedan sprat, te pokojim velikim objektom, kao što je Begova džamija. Tada su se ložila drva i zimi, ali i ljeti, jer nije bilo struje niti drugih energenata.

Tako je bilo sve do doba Austrougara, kada su se krajem 19. stoljeća pojavili iskopi uglja, koji je uskoro postao osnovno sredstvo za zagrijavanje.

Upravo su ogromne zalihe uglja pokazale veliki industrijski potencijal razvoja i ponukale vlasti da počnu s gradnjom termoelektrana, a prva je izgrađena 1885. godine.

Višak uglja iz rudnika počeo se prodavati građanima i pokazao se kao jeftiniji, a bolji energent od drva. Dim s dimnjaka na centrali, ali i onaj iz kućnih ložišta, nije mnogo smetao vjetrovima struje do doline Bosne, pa i dalje.

Blumovo rješenje

No, veliki industrijski razvoj, koji se desio poslije Drugog svjetskog rata, učinio je da Sarajevo, nakon Londona, postane najzagađeniji grad u Evropi. Taj smog, zajedno s maglom, u jesenjem i zimskom periodu, te dijelom i proljeća, zadavao je velike zdravstvene probleme Sarajlijama, pa nije nimalo slučajno što je u tim godinama došlo do naglog porasta broja plućnih i srčanih bolesnika.

Gradnja urbanog Sarajeva, posebno 60-ih godina naselja Grbavice, a kasnije solitera i velikih zgrada, onemogućit će provjetravanje Sarajeva. Vjetar će početi "zapinjati" za zgrade, pa će tako biti narušeno zdravlje građana.

U doba vizionara i osnivača „Energoinvesta“ Emerika Bluma doći će do smanjenja zagađenosti Sarajeva. Blum je iznio ideju plinofikacije grada, koja bi smanjila broj ložišta u sarajevskim kućama i zgradama, kao i u privrednim objektima.

Taj revolucionarni posao koštao je 200 miliona dolara i podrazumijevao je 15.000 priključaka, nakon čega je Sarajevo „prodisalo“. To nije sve što je Blum uradio. Osim toga, postoje još dvije ključne stvari. Jedna od njih je zaobilaznica, kako bi se rasteretio saobraćaj u Sarajevu, a time i sagorijevanje goriva, a druga je da pred Olimpijske igre uvede trolejbuse, pa tako naš grad u doba Olimpijade nije nosio epitet najzagađenijeg grada u Evropi, navodi Mufid Garibija, arhitekta i poznavalac historije grada.

Danas smo, nažalost, svjedoci još većih zagađenja koja su rezultat pojačanog saobraćaja, nekvalitetnog ogrjeva, kao i prekomjerne neartikulirane gradnje koja će, ako se planski ne zaustavi, zasigurno koštati našu generaciju, a pogotovo buduće naraštaje.

Vizionarska ideja

Javile su se i neke dobre vizionarske ideje, također od Emerika Bluma, a to je prijedlog da se Sarajevo počne grijati na višak pare iz Termoelektrane Kakanj. Ova ideja, nažalost, nikada nije realizirana, a veliko poskupljenje plina dovelo je do povratka na grijanje ugljem. Tako je naš grad ponovo okovao smog, a rješenje se, nažalost, ne nazire.