Hajmo, sine, u Foču, da obiđemo dedin mezar, nisi nikad bila, reče majka. I odosmo, drugog dana Kurban-bajrama.

Gradić na obali Drine je prelijep. Zelenila na sve strane, šetališta, kafići... Ljudi možda jesu ljubazni, ali tokom našeg boravka, osim konobara, niko nam se nije obratio.

Proučismo pored mezara dede i pradede, beg inače bio. Sreća, valjda, nisu dočekali devedesete i zvjerstvo koje je uslijedilo nad muslimanima, od prvih komšija u njihovoj Foči.

Stari ljudi

Vrata džamije Aladže bila su zatvorena. Valjda nema ko doći, mada je bajram-namaz dan ranije klanjan. Uprkos tome, ona blista, ponosna. Ušli smo u harem džamije, proučili za ubijene 1992. godine. Njihova imena ispisana na spomeniku. Sve su to bili stariji ljudi, koji nikome nisu ni mogli ništa nažao učiniti. A neki su bili tek u tridesetim godinama.

Prošlo je pet godina od njenog svečanog otvaranja, a više od četvrt stoljeća otkako je srušena, tačnije raznesena do temelja.

Srpske vlasti su 1992. godine minirale Aladžu, a zatim njene ostatke zatrpale zemljom na gradskim smetljištima. Sagrađena je polovinom 16. stoljeća i važila je za jedan od najvrednijih objekata orijentalne kulture na Balkanu.

Ali što bi to išta značilo onima koji su, barem u to vrijeme, razvili nezamislivu averziju (da ne kažem mržnju) prema svemu što je nesrpsko.

Da, Aladža danas stoji ponosno i čuva svoju tragičnu priču za generacije koje dolaze. Njeni dijelovi vađeni su iz Drine nakon miniranja, a danas stoje u haremu, kao podsjetnik.

Pustila je majka koju suzu pa odlučila sama prošetati parkom oko Aladže. Zbog visokih temperatura odluka je pala na vožnju kroz Foču, umjesto šetnje.

Pokazuje na zgrade, danas obične višespratnice, škole, Kaznenopopravni zavod Foča. Devedesetih to su bili logori, mjesta za silovanja, mučenja, iživljavanja. Obični stanovi pretvarani su mučilišta. A kažu, rijetko ko je izašao iz KPZ-a Foča tih godina.

Politika silovanja žena, djevojaka, djevojčica bila je smišljena.

- Zbog priča o Foči i zbivanja u toku 1992. godine, samo ime Foča postalo je sinonim za ratna silovanja - rekao je na suđenju tužilac Filip Alkok (Philip Alcock).

Fotografiranje kompleksa Zavoda od nekoliko zgrada kasarnog tipa je zabranjeno. No, nije nas spriječilo makar iz daljine da fotografiramo.

U centru Foče je i Muzej Stare Hercegovine, nekadašnji Zavičajni muzej. Vremena za obilazak nismo imali, ali još se dobro sjećam priče brata, rođenog u Foči, kako je prije nekoliko godina ušao u njega.

Jedna velika prostorija posvećena je "palim borcima i civilnim žrtvama Odbrambeno-otadžbinskog rata". Vjerujem da je i danas tu. Vodič kroz Muzej toj sobi posvećuje posebnu pažnju. Izložene su fotografije "masakriranih Srba", dok vodič, tada barem, vješto krivicu svaljuje na muslimane, i to potkrepljuje spomenutim slikama. U toj verziji događaja nije bilo četnika, samo ustaše.

Prijetili bajonetima

Nijedne jedine riječi o zločincima, među kojima je i Dragoljub Kunarac, niti o djevojkama iz, naprimjer, ulice Osmana Kikića 16 kojima su prijetili bajonetima da će im odsjeći grudi ako nage ne budu plesale na stolu, a potom legle pod njih.

Nema priča o silovanima, masakriranima, ubijenima, bačenima u Drinu, protjeranima... To kao da se i nije desilo. Ako u nekoj verziji njihove historije i ima, pretežno su to krivci, pa "dobili su šta su tražili".

Majčina još jedna želja bila je otići na Brione, mjesto gdje je mladost provela. I, kao i Foča, prelijepo mjesto, puno zelenila, izgrađenih staza, žubora Ćehotine.

Protjerano 20.000 stanovnika

Dalje nas je put odveo prema Ustikolini, gdje se (iz pravca Foče prema Goraždu) nalazi spomen-obilježje Fočanska hair česma. Napravljeno je od sredstava Fočaka i Fočanki, kao i prijatelja Foče, u znak sjećanja na nevine žrtve agresije na Bosnu i Hercegovinu. U periodu od 1992. do 1996. godine s teritorije općine Foča protjerano je 20.000 stanovnika. U logorima je bilo zatočeno 1.000 osoba. Ubijeno je 3.500 sugrađana, a posmrtni ostaci 625 žrtava nikada nisu pronađeni.

Spomen-obilježje izgrađeno je za žene žrtve rata, kao i zatočenike u logorima.