O predizbornom ambijentu i licima s predizbornih plakata, državi s više glasača nego stanovnika, te o tome čiji će glasovi donijeti prevagu u oktobru, za „Avaz“ govori bh. univerzitetski profesor, poznati sociolog i filozof, akademik Asim Mujkić.

Profesor Mujkić govori i o najprivlačnijem zanimanju u BiH i novom vidu privatnog poduzetništva te analizira uzroke zastoja na evropskom putu naše zemlje.

Šmitova odluka

S plakata širom BiH smiješi nam se 386 kandidata za (grado)načelnike 142 općine i grada i više od 25.700 kandidata za lokalne parlamente iz 296 političkih subjekata. Kako komentirate ovakve podatke? 

- Naravno, budući da su u pitanju lokalni izbori, za očekivati je povećanje broja političkih subjekata koji učestvuju na izborima. Treba imati na umu da postoje lokalne inicijative, partije, nezavisni kandidati koji su posvećeni svojoj zajednici i imaju ideje za poboljšanje života u njoj. Ovakva diverzifikacija i pluralizacija političkog života bila bi dobrodošla da nije šireg konteksta unutar kojega se odvijaju izbori. Tu u prvom redu mislim na biračke spiskove koji nisu, uprkos odluci visokog predstavnika, sređeni. Smatram da je skandalozno operirati s brojem od 3,5 miliona glasača u zemlji dok smo istovremeno svjedoci već desetljetnog pravog egzodusa mlađih, radno sposobnih ljudi. To dubinski narušava kredibilitet demokratskih izbora. Imati 3,5 miliona glasača znači da bi BiH, grubo rečeno, trebala imati između 4 i 4,5 miliona stanovnika. Znači glasovi mrtvih ili fantomskih birača određivat će sudbinu živih građana. A onda se vraćamo na onu staru, paralizirajuću i za demokratiju pogubnu dilemu zašto uopće izlaziti na izbore kada je već sve odlučeno. Druga, za demokratiju pogubna, tendencija je ova fragmentacija političkih subjekata, jedno nepregledno usitnjavanje. U zemlji u kojoj, prema nekim procjenama, živi nešto više od 2,5 miliona stanovnika, nekoliko stotina stranaka čini svako smisleno političko djelovanje nemogućim. Većina tih malih političkih subjekata se nada da će biti taj jezičak na vagi koji će, kada se budu sastavljala vijeća, pretegnuti na ovu ili onu stranu i da će oni pri tome profitirati. Politički angažman je kod nas već odavno postao doslovno vid privatnog poduzetništva, nova privredna grana.

Koliko je po budućnost ove zemlje opasna situacija u kojoj se bavljenje politikom izdvaja kao najprivlačniji posao?

- Kao prvo, živimo u zemlji u kojoj je država i dalje najveći poslodavac. To dovoljno govori o našoj ekonomskoj slici. Mogućnosti utjecaja, kontrole, ucjene građana u takvom odnosu snaga su nesagledive. Sjetimo se na prošlim izborima kada je Dodik prijetio kako će iz javnog preduzeća, mislim da je neki rudnik bio u pitanju, otpustiti sve one koji neće glasati za njegovu partiju. Drugo, bavljenje politikom uistinu je postalo najprivlačnijim poslom jer je to posao gdje je najteži dio biti izabran. Poslije izbora, četiri godine doslovno ne morate ni prstom mrdnuti, niti jednom usta otvoriti u klupi vijeća ili nekog drugog političkog tijela, za što ćete primiti za naše prilike izuzetno dobar honorar. Visina honorara ne odgovara visini odgovornosti, što se kosi s principima zdravog razuma. Uposlenik gradske čistoće, portir, da ne nabrajamo dalje nisko plaćena zanimanja, imaju veću odgovornost od takvog izabranog vijećnika. To je nenormalno. Da ne govorimo o raznim mogućnostima pogodovanja kroz članstva u komisijama, za što su danas neki od bivših načelnika na sudu.

Izborni ciklus

I tako iz jednog u drugi izborni ciklus...

- Gotovo sa sigurnošću možemo reći da je kroz izborne cikluse na svim nivoima u našoj zemlji etablirana cijela kleptokratska klasa, bez obzira na nacionalni predznak, koja se održava na vlasti sijanjem straha i ugroženošću nacionalnog identiteta. Mi tu dođemo kao oni Indijanci koje svaki put nepogrešivo zaslijepe ta svjetlucava, a u suštini bezvrijedna ogledalca i perlice ugroženog identiteta kojima nas varaju naši bijeli kolonizatori. To više govori o nama i našoj niskoj političkoj kulturi. Neki od nas kao da kažu - mi hoćemo da nas farbaju. Što nerealnije obećanje, to bolje. Što je neko bezobrazniji i bahatiji, mi ga više volimo kao našeg lopova, našeg čovjeka iz naroda. Što nas više uplaši pričom o prijetećoj, neminovnoj propasti, toliko više glasova dobije. U svakom slučaju imamo biračko tijelo koje takve elite mogu samo poželjeti. Dio stanovništva drže pod ucjenom, drugi dio omađijaju bezvrijednim, svjetlucavim obećanjima, a treći dio, gotovo pola stanovništva ionako ne glasa. Ako tome još pridodamo fantomske glasove, svjedočimo ubistvu demokratije s predumišljajem. Čudim se da se već neko nije pojavio s obećanjem da će, ako njega izaberemo, minimalac biti 10.000 maraka. Šta fali? Ništa ga ne obavezuje na ispunjenje. Nikakve odgovornosti neće snositi za obećano.

Sve češće su ocjene da EU neće imati još mnogo strpljenja za BiH, nakon što aktuelne vlasti nisu uspjele usaglasiti Plan reformi. Predizborna kampanja dodatno odlaže eventualni dogovor. Propuštamo li zaista historijsku priliku, kada se reforme koje nas približavaju Evropi čak i finansijski nagrađuju i je li moguće da su ljudi u vlasti, posebno iz entiteta RS, nesvjesni posljedica po građane i budućnost ovih prostora?

- Kada su u pitanju aktuelne vlasti iz RS, bilo bi to svojevrsno njihovo amnestiranje kada bismo rekli da oni ustvari nisu svjesni posljedica svojih politika. Ali oni su izbor davno napravili. Njihova strategija se, još od pada „aprilskog paketa“, svodila na to da vrlo svjesnim usporavanjem i opstruiranjem djelovanja i funkcionalnosti državnih institucija i političkih procesa vrlo svjesno proizvedu paralizu, da bi se onda na nju pozvali kao na realnost, kao na neko samo po sebi činjenično stanje koje ukazuje da mi ne možemo zajedno, da mržnja izbija iza svakog ugla, na osnovu čega bi se donio zaključak da je BiH nemoguća država. Onda, tu pat-poziciju nategnuto komparirate s pat-pozicijom u Jugoslaviji uoči rata i evo ga, zaključak glasi, ako multietnička Jugoslavija nije mogla opstati, to neće moći ni multietnička BiH. U toj opstrukciji s vremenom su svoj interes i korist vidjeli i iz druga dva etnonacionalna bloka koji su dali svemu tome svoj značajan doprinos.

Propustili historijsku priliku

Kuda nas vode opstrukcije i takvo savezništvo nacionalista?

- Opstruiranje, paraliza institucija otvara cijeli jedan sivi prostor za sive ekonomske, klanovsko-interesne operacije. Samo mali uvid u to šta se radilo smo mogli steći za vrijeme korone, a i to je prestrašno, s onim respiratorima, kisikom, pokretnim bolnicama itd. Da skratim, svaka država je nemoguća s takvim optrukcionistima i kleptokratama. Dakako, takav razvoj događaja ne bi bio moguć bez EU i njene, blago je reći, nezainteresiranosti za cijeli ovaj region, naravno, sve do agresije na Ukrajinu. Do jučer iz Brisela su nam stizale poruke o tzv. zamoru od proširenja. E pa lijepo. Taj su zamor nacionalisti shvatili kao zeleno svjetlo da mogu nastaviti sa svojom radikalnom agendom i još radikalnijom pljačkom. Zamorena EU je prema regionu u međuvremenu razvila pristup udovoljavanja jačem koji je zauzvrat garantirao mir. E onda je taj najjači stao na stranu Rusije, pa je organizirao teroristički prepad na Kosovu, nije isporučio ono što je obećao i prisilio time EU na reset. Da li se propušteno, a riječ je o decenijama, ako za polazišnu tačku imamo Solun 2003. godine, može kompenzirati parama, što se pokušava ovim poticajnim mjerama? Teško. Dakle, propustili smo historijsku priliku jer je već prethodno EU propustila historijsku priliku naričući o zamoru. S druge strane, historiju proizvode ljudi pa je, nadati se, moguće očekivati nove historijske prilike i za nas i za EU.