Tokom vikenda održavala se 61. sigurnosna konferencija u Minhenu na kojoj su se okupili lideri iz cijelog svijeta. Bosna i Hercegovina je, sudeći barem prema našim brojnim izvorima, bila pravi hit na ovoj konferenciji. No, ne po dobrom. Naime, država koja teško da broji i 3 miliona stanovnika na konferenciji je bila predstavljena s najbrojnijom delegacijom, čime je po hodnicima bila predmetom došaptavanja i ismijavanja. Ili, bolje rečeno, delegacijama, pošto je svako imao svoju ekipu i gurao odvojenu, uglavnom kontradiktornu priču.

Dodik u pravu

Nikada nije lako složiti se s Miloradom Dodikom, no u ovom slučaju stvarno teško je ne složiti se kada kaže:

- BiH je ponovo uspjela da nadmaši sebe u haosu! Jedina koja je po Ustavu ovlaštena da zvanično predstavlja BiH na međunarodnom planu je predsjedavajuća Predsjedništva BiH Željka Cvijanović. Ali, koga briga za Ustav kad je u BiH bitnije ko će prvi da izbaci fotografiju sa nekog sastanka.

Dodik je dodatno istakao problem neusaglašenosti među bosanskohercegovačkim predstavnicima.

- Minhen se bavi globalnim izazovima - SAD, Rusija, Ukrajina, Evropa, koja ne zna gdje udara - a BiH im dođe kao podsjetnik kako izgleda država bez ikakve politike, plana i dogovora. Ako se i u Evropi izgube, lako će ih prepoznati - to su oni što dolaze zajedno, a pričaju kao da se nikad nisu sreli.

I uistinu je na terenu bilo tako. Predsjedavajuća Vijeća ministara Borjana Krišto povela je sa sobom čak četrnaestoro ljudi. Svoju, potpuno drugu ekipu, imao je Elmedin Konaković. Pored spomenute Cvijanović, do Minhena su skoknula i druga dva člana Predsjedništva, Željko Komšić i Denis Bećirović.

Bećirović se tokom konferencije uspio sastati s članovima odlazeće njemačke Vlade, kancelarom Olafom Šolcom (Scholz) i Analenom Berbok (Baerbock), Konaković se sastao s nekolicinom evropskih ministara, premijerom Irske i predsjednikom Bugarske, Krišto je, pak, bila na panelima na kojima su učestvovali i Kamala Haris (Harris), bivša američka potpredsjednica, kao i generalni sekretar UN-a Antonio Gutereš (Guterres), a na marginama se vidjela i s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem te, naravno, s predstavnicima Hrvatske.

Cvijanović je, pak, bila s generalnom sekretarom NATO-a Markom Ruteom (Rutte), te s regionalnim liderima poput Rame i Plenkovića.

Hladan tuš

Komšić je po običaju bio nešto „ljeniji“, pa se zadovoljio susretom s predsjednicom Kosova Vjosom Osmani. I sve bi to možda zvučalo i respektabilno, da svi ovi predstavnici nisu nastupali odvojeno i djelovali potpuno nekoordinisano, pa su evropski i regionalni lideri mogli nemalo ostati iznenađeni kad bi shvatili da od predstavnika iste zemlje slušaju potpuno različite poglede o istim pitanjima.

Ipak, Komšiću treba priznati da se jedini usudio spoznati gorku istinu na Konferenciji nakon govora potpredsjednika SAD Vensa da svijet u kojem smo jučer zaspali više ne postoji i da je Evropa sad prepuštena sebi, na šta je Komšić zaključio da se i BiH mora okrenuti sebi, jer „nema više Marfija (Murphy), nema više O'Brajena (O’ Brien), „stručnjaka“ za Balkan i Bosnu i Hercegovinu, Šmit (Schmidt) se sklonio u najdublju rupu...“.

Dodik je na kraju mogao samo slavodobitno da zaključi:

- Hranitelja Marfija i Šmita više nema – vrijeme je da se konačno pređe iz faze političkog puberteta u stvarnu odgovornost.

Možda bi ta odgovornost mogla krenuti od tačke da se međunarodni nastupi počnu zajednički dogovarati i da se konačno počnemo ponašati kao jedinstvena država. Ako je situacija i dalje popravljiva.

Bez hranitelja

Ono što ostaje kao ključno pitanje za Bosnu i Hercegovinu i njene političare jeste kako će se pozicionirati u novim globalnim okolnostima.

Dosadašnja praksa oslanjanja na međunarodnu podršku čini se sve manje održivom. Kako je zaključeno na Konferenciji, u novom svijetu koji se oblikuje, samo jaki mogu biti ravnopravni partneri. Vrijeme je da Bosna i Hercegovina preispita svoju strategiju i konačno počne raditi na vlastitoj političkoj stabilnosti i koherentnosti.