Svjetski dan svjesnosti o autizmu obilježava se svake godine 2. aprila, a statistike pokazuju da je stopa autizma u svim regijama svijeta visoka pa gotovo jedan posto svjetske populacije ima poremećaj iz autističnog spektra.

Aida Ajanović majka je djeteta iz autističnog spektra. Vedad sada ima 11 godina, a prve znakove koji su u njoj probudili sumnje primijetila je kada je imao samo godinu. Međutim, nije naišla na razumijevanje pedijatrice koja je smatrala da pretjeruje.

Put do dijagnoze

- Vidjela sam da se ne odaziva na ime, ne ostvaruje kontakt očima, ne pokazuje prstom, a ono što mi je pomoglo u trenutku jeste činjenica da su moje dvije prijateljice u istom periodu rodile pa sam shvatila da moje dijete ne prati njihovu u razvoju. Kada sam se obratila pedijatrici, rekla mi je: „Pa šta hoćete, da vam dijete već ide na fakultet?“ - započinje svoju priču Ajanović.

Onda je sasvim slučajno čula za EDUS u jednoj emisiji i odlučila, zajedno sa suprugom, da Vedada odvede na opservaciju, a oni su počeli raditi na stvarima u kojima kasni i bez dijagnoze.

- Dijagnozu smo dobili krajem njegove druge godine, jer taj proces dugo traje. Nije mi sama dijagnoza bila bitna, bila sam svjesna problema, ali mi je bilo važno da se s njim počne raditi na vrijeme – kazala je Ajanović.

Vedad uz autizam ima još kombinovanih smetnji, a period koji je uslijedio za ovu porodicu nije bio nimalo jednostavan. Sa samo pet godina, postao je autoagresivan, što se kasnije razvilo u agresivnost.

- Udarao je sebe po glavi, po tijelu do te mjere, toliko krvnički, da bi napravio podlive, i to je trajalo 5-6 godina. Mi smo pokušavali da ga spriječimo zbog čega se razvila i agresija. Dok je bio manji nekako smo mogli da iskontrolišemo sve, ali kako je postajao veći bilo je teže. Tek kad smo otišli van države saznali smo s čim se naš sin još bori i zašto se to sve dešava – navela je Ajanović.

Podrška roditeljima i djeci s autizmom na našim prostorima nije zadovoljajuća, a poseban problem predstavlja zdravstveni sistem.

- Najviše što smo dobili jesu tablete za smirenje i antipsihotici jer kao on ima autizam, i to je to. Niko nas nikad nije poslao na neke pretrage, krvne, magnet glave i slično. Neuropedijatri, neurolozi i svi ostali ljekari drugih praksi su neuvezani pa se iz tog razloga Vedad liječi u drugoj zemlji, gdje mu je dijagnosticirana epilepsija i Pandas sindrom koji uzrokuje streptokok u njegovoj krvi i koji je, zapravo, bio uzrok što se dijete udaralo toliko godina. U njegovoj krvi je tolika količina streptokoka da mu može stati bilo koji organ u bilo kojem trenutku. Niko nam nikad nije spomenuo takvo nešto, a da jeste, možda bismo mogli dijelom spriječiti šest godina pakla i možda bi se nastavio školovati u redovnoj školi – požalila se Ajanović.

Snaga za dalje

Koliko god da je bilo teško izboriti se, Ajanović ipak ističe da ih je kroz sve besane noći i iskušenja kroz koja su prošli vodila misao da je sve za njegovo dobro.

- On nema nikoga drugog osim nas roditelja i mi smo ti koji mu moraju pomoći. Bilo je jako teških dana i noći u smislu da ne možemo ustati iz kreveta, ali evo, sada, naprimjer, to koliko je njegov oporavak bolji u odnosu na prije samo godinu, bolje spava, slaže rečenice, razgovara s nama, jeste dovoljna snaga da čovjek nastavi da se bori i istražuje i dalje – zaključila je Ajanović.

Prva riječ

- Vedad je verbalan i u stanju je da iskomunicira svoje potrebe. Mislim da je ključ u tome bila rana intervencija. Prvu riječ smo čuli od njega oko druge godine i bila je „daj“, a na toj riječi smo dugo radili. Poslije toga se nekako otvorio i riječi su počele da izlaze. Mimo radosti kad čujete da dijete govori smisleno i razumije, jasno je koliko je, zapravo, za takvu djecu potreban rad i usmjerenje, zapravo, ne samo djece nego i roditelja. Autizam je spektar, nije kod svakog djeteta isto, a mi smo imali sreću da je naše dijete verbalno i da možemo komunicirati – kazala je Ajanović.

Osim autoagresivnosti, Vedad nije spavao, ustajao bi u dva ujutro pa su tako, pored svega, svi bili hronično nenaspavani godinama