Milorad Dodik, lider koji se kroz godine specijalizirao za paradokse, opet ima ubitačnu inicijativu čije detalje ni ovaj put baš dobro promislio. A vrag uvijek bude u tim detaljima. Najavio je kako će na sutrašnjoj sjednici Vlada RS uputiti zahtjev da RS uđe u vojni savez sa Srbijom i Mađarskom – bez obzira na to što su vojni savezi isključivo u nadležnosti države Bosne i Hercegovine.

Međutim, ono što ovu inicijativu čini posebno zanimljivom jeste činjenica da je Mađarska - pogađate - punopravna članica NATO-a. Da, upravo onog istog NATO-a protiv kojeg Dodik već godinama vodi verbalni rat, upozoravajući na "zapadne zavjere" i „neprihvatljive pritiske“ te naglašavajući da nikada neće dozvoliti da BiH postane njena punopravna članica.

Dodiku očigledno nije palo na pamet da država koja se uključi u NATO dio svog vojnog suvereniteta prenosi na zajedničke organe saveza te svoju odbrambenu i sigurnosnu politiku mora koordinisati s partnerima. Drugim riječima, da u vojni savez sa Mađarskom ne može ulaziti zaobilazeći i sam NATO i ostale članice.

Naravno, ne treba spominjati da je Ustav BiH o ovom pitanju jasan te da ovakva inicijativa predstavlja još jednu vrstu udara na ustavni poredak - vanjska politika, uključujući i odluke o vojnim savezima, isključivo su u nadležnosti države, a nakon reforme 2006. i odbrana je isključiva nadležnost države. Ali, Dodikova politika oduvijek se oslanjala na to da se prave besmislene inicijative kako bi se pažnja skrenula s realnih problema, poput ekonomskih nedaća, korupcije i odlaska mladih iz Republike Srpske.

Ako bismo bili sarkastični, mogli bismo reći da Dodik ima nesvakidašnji talent da istovremeno bude i protiv i za neku stvar. Protiv NATO-a, ali za vojni savez s njegovim članicama. Protiv Bosne i Hercegovine, ali ne propušta priliku da iskoristi svaki njen resurs. Protiv Zapada, ali već godinama očajnički moli za malo podrške i pažnje Donalda Trampa i njegovih saradnika, do tačke da njegov saborac Nenad Stevandića po X-u ostavlja udvaračke poruke na lažnim profilima Trampa i njegovih članova porodice.

Na kraju, ostaje pitanje: da li je Dodik zaista svjestan apsurdnosti svojih stavova ili samo testira prag tolerancije javnosti? Ako je ovo drugo, moramo priznati da mu dobro ide – svaki put granicu gluposti pomjeri malo dalje, prelazeći je lakše negoli i granicu BiH nakon potjernice.