Na današnji dan 1883. godine, rođen je Ivan Meštrović, književnik, slikar, arhitekt, najistaknutiji vajar hrvatske moderne skulpture i svojevremeno vodeća ličnost umjetničkog života u Zagrebu.

Meštrović se školovao u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu i na Akademiji u Beču. Bio je začetnik i ideolog nacionalno-romantične grupe Medulić, koja je zagovarala stvaranje umjetnosti nacionalnih obilježja nadahnute junačkim narodnim pjesmama.

Godine 1942., emigrirao je u Italiju, zatim 1943. godine u Švajcarsku, a 1947. godine u Sjedinjene Američke Države. Bio je profesor vajarstva na Univerzitetu u Sirakuzi, a potom od 1955. godine u Saut Bendu.

Impresivna djela

Njegova najpoznatija djela su javni spomenici Grgur Ninski i Marko Marulić u Splitu; Andrija Medulić, Andrija Kačić-Miošić i Josip Juraj Štrosmajer u Zagrebu; Indijanci u Chicagu; Neznanom junaku na Avali u Beogradu...

Od graditeljsko-vajarskih spomenika i projekata poznati su Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, Mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama i Dom hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu.

Slikao je u ulju (“Moja mati”, 1911.), pisao eseje (“Moji razgovori s Michelangelom”, 1926.), memoare o javnom i političkom životu svog doba (“Uspomene na političke ljude i događaje”, 1969.) i pripovijetke (“Ludi Mile”, 1970.).

Smrti djece

Godine 1952., poklonio je hrvatskom narodu Galeriju i Kaštelet u Splitu, Atelijer Meštrović u Zagrebu i porodičnu grobnicu, crkvicu Presvetog Otkupitelja u Otavicama u kojoj je, prema vlastitoj želji, sahranjen.

Smrti Meštrovićeve djece utjecale su i na njegovu. Njegova kći Marta, koja se doselila u Kanadu, umrla je 1949., u 24. godini, a sin Tvrtko, koji je ostao u Zagrebu, ubio se 1961. godine. Meštrović je napravio četiri glinene skulpture, kako bi obilježio smrt svoje djece, Marte i Tvrtka. Napravio je “Autoportret uplakanoga oca”, “Staroga oca tužnoga zbog smrti sina”, “Otac se oprašta od sina u zagrljaju” i “Majka se nježnim poljupcem oprašta od preminule kćeri”.

Nekoliko mjeseci nakon smrti sina Tvrtka Ivan Meštrović umro je u svojoj 79. godini života.

Umro škotski kralj Magbet, koji je inspirisao Šekspira

Godine 1057., umro je Magbet, škotski kralj, koji je inspirisao Šekspira (Shakespeare) za lik njegove istoimene drame.

Magbet (MacBheatha mac Fhionnlaigh), nadimka Crveni kralj, došao je na škotsko prijestolje 1040. godine, nakon što je porazio i ubio prethodnog škotskog kralja Dankana I (Duncan). Godine 1045., pobijedio je pobunjeničku vojsku kod Dunkelda, a sljedeće, 1046., pokušao ga je svrgnuti grof Sivard (Siward) od Northumbrije, u korist Dankanovog sina Malkolma (Malcolm), ali taj pokušaj nije uspio.

Uprkos naizgled čvrstoj vlasti, 1054. godine grof Sivard uspio je prisiliti kralja Magbeta da ustupi Malkolmu dio južne Škotske. Godine 1057., u bici kraj Lumphanana pobijedio ga je i ubio Malkolm III.

U Šekspirovoj drami “Macbeth”, koja je napisana 1606. godine, prikazan je kao uzurpator, rastrgan strastima i ambicijama svoje žene ledi Magbet. 

Rođen Bartol Kašić, hrvatski pisac i gramatičar

Bartol Kašić, hrvatski svećenik, gramatičar, duhovni pisac i prevoditelj, autor prve hrvatske gramatike “Institutionum linguae illyricae libri duo”, rođen je na današnji dan 1575., na otoku Pagu.

Ostao je rano bez oca pa ga je odgajao ujak Luka Deodati Bogdančić, paški svećenik, koji ga je naučio čitati i pisati. Potom je pohađao općinsku školu u Pagu nakon koje se od 1590. školovao u Ilirskom kolegiju u Loretu (kod Ankone), koji su vodili isusovci. Školovanje je nastavio u Rimu, gdje je 1595. stupio u Družbu Isusovu. Još kao rimski student počeo je poučavati hrvatski jezik u tamošnjoj Ilirskoj akademiji.

Hrvatsko-italijanski rječnik

Godine 1599., Kašić je sastavio hrvatsko-italijanski rječnik, čiji se rukopis od 18. vijeka čuva u Dubrovniku. Neki proučavatelji njegovog djela tvrde da je to jedan od tri rječnika koje je on sastavio, drugi se čuva u Peruđi, a treći u Oksfordu.

Od 1609. do 1612. godine, boravio je u Dubrovniku i 1612./13. prerušen u trgovca, u pučkom misijskom pohodu, te je posjećivao zapuštene katoličke zajednice po Bosni, Srbiji (od Smedereva do Beograda) i istočnoj Slavoniji (Valpovo, Osijek, Vukovar), o čemu je izvijestio Papu.

Drugi misionarski pohod obavio je 1618/19., a pred kraj života oba pohoda je opisao u svojoj nedovršenoj “Autobiografiji”. Od 1620. do 1633. godine bio je propovjednik u Dubrovniku, a potom se vratio u Rim u kojem je ostao do kraja života.