U demokratskom i civiliziranom svijetu tužiteljstva brane pravdu od krivde. Tamo je svako nevin dok se suprotno ne dokaže. I zbilja, sretna su društva gdje ljude „odoka“ ne šalju u zatvore. Ima zemalja i jezika gdje tužitelje zovu državnim odvjetnicima. Zato što narodu služe, u njegovo ime zakone štite...
Problem, međutim, nastaje kad se institucije počnu zloupotrebljavati. I kad se „organi prisile“ upregnu u realizaciju mračnih interesa i kriminogenih planova vladajuće stranke. U našem nesretnom slučaju, SDA-ov režim odavno je kidnapovao državu, a policiju i tužiteljstvo su privatizirale dv'je-tri familije što navečer na minderu sjede, jabuke gule i određuju mete kojim će zakucati na vrata. Privatna država, sa stranačkim spletkarošima i neuračunljivcima na strateškim mjestima, ne može biti drugo nego diktatorska!
Prije dvije godine kolumnu o montiranom procesu „Fahrudin Radončić i drugi“ naslovio sam „Političke optužnice za političke ciljeve“. U odnosu na to nezaboravno vrijeme, vlastito mišljenje za bobu promijenio nisam. A jučer se, eto, pokazalo da sam „u sridu“ pogodio. Jednoglasna oslobađajuća presuda sudskog vijeća najkonkretniji je dokaz da ovdje imamo posla sa žrtvama progona režiranog unutar SDA režima!
Šta ćemo, onda, s činjenicom da su naciljani u ovoj političkoj farsi đuture nevini strpani iza rešetaka? Radončić je prošao najgore - dva su mjeseca strogog zatvora na njegovim leđima. I sve su to organizirali državni tužitelji. Jedan je suspendirani kradljivac sudski konfiskovanog novca. Zove se Božo Mihajlović. Drugi je onaj mlađi od „braće Karamazov“, Dubravko Čampara. Za zanošenje tužiteljskih jaja i ispunjavanje kriminalnih naloga bila je zadužena nekadašnja kompromitirana sutkinja, a današnja penzionerka, Meddžida Kreso.
Mudri Dostojevski „karamazovštinu“ je pripisivao grupama kompleksaša koji pod teretom vlastitih mračnih nagona čine zlodjela nad drugim ljudima. Na kraju se pokazalo da i mi „karamazove“ za trku imamo...
