Grad je pokraden. Ne samo glavni. Preko dvadeset godina stanovi i kuće su u rešetkama. Građani se boje hodati i danju i noću. Droga se prodaje na svakom koraku. Tinejdžeri su naoružani. Mafija ubija policiju. Lopovi se ne ustručavaju ni mostove skidati i krasti. Preprodavati to ukradeno željezo se još manje ustručavaju.
No u tom lancu nisu samo oni lopovi. Lopovi su i oni koji kupe to željezo. Političari kradu glasove na izborima. Studenti varaju na ispitima. Sveučilišni profesori kradu rečenice, tekstove, pa i čitave knjige od drugih autora i prodaju ih kao svoje. Kradu se ideje i projekti u nevladinom sektoru.
Liječnici primaju koverte, slike, ostale skupocjenosti. Kava i malo slatkiša se više ne računa. Kradu se lijekovi od pacijenata. Jednostavno nema ih. Ako ti je neko bolestan, idi pa kupi usred intenzivne njege lijek od kojeg ti život ovisi. Zašto? Pa nema ga u bolnici. Kradu te u dućanima, svakodnevno.
Napišu jednu cijenu na artiklu, a drugu s PDV-om naplate. Možda se očekuje da umirovljenici hodaju s kalkulatorima po dućanima i dodaju porez da bi znali koliko će uistinu platiti? Kradu kusur u dućanima jer nemaju sitno.
Građani više ni ne čekaju. Ne čekaju niti onu žvakaću gumu koju su nekad davno dobivali u zamjenu za nekoliko kovanica. Kradu kad povećavaju cijene artiklima, a to rade na mjesečnoj razini. Kradu kad obračunavaju utrošak vode. Kradu kad dostave obavijest da nisi platio neki račun, pa ako ga u roku od sedam dana ne platiš, pošalju tužbu na sud, a račun često odavno plaćen, samo oni nisu evidentirali. Ili jesu, ali zafalilo para.
Kradu kad ostaviš cvijeće na groblje pored uzglavlja najmilijih. Sutra ga već nema, prodaje se na pijaci. Kradu i željezna slova sa spomenika, pa ih preprodaju. Kradu knjige na sajmovima knjiga. Kradu kupci po dućanima i tržišnim centrima, izvade neprimjetno jaje ili što drugo iz ”netaknute” ambalaže.
Da se prodavači ne dosjete. Kradu prodavači na vagi na pijacama. Izbaždare je tako da uvijek malo više pokazuje. Kradu na taksimetrima u taksijima koji baždare da malo brže otkucavaju.
Kradu na aerodromu i većim stajalištima, jer nema kod njih taksimetra, nego onako odoka ide cijena. Mahom tri puta veća od one koju bi taksimetar pokazao. Kradu humanitarnu pomoć. Kradu pomoć za preživjele obitelji žrtava rata. Kradu na asfaltu koji danonoćno krpe.
Kradu na sramotno kratkom autoputu koji je stalno sveden na jednu traku po kojoj moraš voziti kao po kolskom putu. Ali cijenu naplate kao da voziš po najboljem i bez prepreka putu. Kradu u gradskom prijevozu kad odluče da ne voze danima ili kada redovne vožnje preskaču, a ne vrate novac od uredno kupljene mjesečne karte.
Kradu novac od udžbenika koji su svake godine drugačiji i moraju se kupiti. Nema nasljeđivanja. Kradu zrak, jer ga toliko zagađuju da građani udišu samo teške metale i ostali otpad. Kradu i vodu, pitku vodu koju privatiziraju za privatne poslovne pothvate. Kradu drveće iz šuma, režu ga i onda prodaju za neku svoju cijenu. Kradu sve.
Ponekad nas za krađu svoju još i kažnjavaju. Valjda što smo ostali. Ukrali nam budućnost, nema je na vidiku. Ukrali nam prošlost, jer ratne i poratne godine se u život ne računaju. Ostavili nas na čekanju. Dok i ono malo što nam je preostalo ne ukradu. Ili dok svi, ama baš svi ne postanemo lopovi. Možda zato jedva još da iko o sveopćem lopovluku javno i da govori. Da ne bude „pošalji lopova da uhvati lopova“.