Jučer je bio 8. mart, dan kad je znatan broj žena u Bosni i Hercegovini bio na nogama od sreće što su tog dana mogle biti u centru pažnje. Privid važnosti stvoren uz darovani karanfil, druženje uz muziku po lokalnim restoranima, sigurno je mnogima značilo radost u kojoj su bar nakratko zaboravile da će već danas svanuti 9. mart i s njim brige s kojima godinama žive.
Poznata tuzlanska kardiologinja, dr. Ivana Iveljić jučer je sa svog Facebook profila poručila da za nju 8. mart nije “majčin dan, praznik cvijeća, ljubavi i tako toga”, već dan kad je ponosna što je “jedna od 5 do 8 posto žena u svijetu koje se bave interventnom kardiologijom”, iako, kaže, tog procenta u BiH skoro da i nema. Ponosna je, kaže, što svakog dana obuče teški “roze kompletić” od olova kako bi se zaštitila od zračenja dok obavlja zahtjevne medicinske procedure kod svojih pacijenata.
Veliki je broj žena u BiH sličnih dr. Iveljić, ne samo u oblasti medicine nego i u mnogim drugim profesijama. Koliko ih i kako vrednujemo, to je pitanje s kojim će se BiH, s razlogom, kad-tad morati suočiti.
Osmomartovski karanfil poklonjeni majci, sestri, prijateljici, kolegici na radnom mjestu... jeste izraz pažnje onoga ko poklanja. I hvala svakome ko na takav način izrazi poštovanje prema ženi, pa makar ono trajalo jedan dan. Ali..
Šta ćemo sa 9. martom? Hoće li iste one koje su jučer zakićene karanfilima od svog poslodavca, danas “prolijevati krv” na radnom mjestu da bi nadoknadile jučerašnji raniji odlazak sa posla? Hoće li naše dokazane stručnjakinje ponovo biti šikanirane na poslu, jer im je politika za šefove postavila odane neznalice, koje ih mobinguju i ponižavaju svakog dana, osim, eto, 8. marta, kad im poklanjaju karanfile?
Ili, što je najgore, šta je s onim ženama u BiH za koje, kako 8., tako i svakog drugog dana i mjeseca u godini niko ne pita od čega i kako žive i kako školuju djecu?
Koliko smo iskreni 8. marta, pokazat će 9. mart.
