Kada sam Adilu Zulfikarpašiću rekao da je sporazum trojice lidera nacionalnih stranaka najveća politička greška, objasnio sam da se neću petljati u politiku, kao što sam već ranije izjavio, nego ću voditi poslove svoga Foruma. A da oni preuzimaju punu odgovornost za posljedice svojih postupaka i da će historija ocijeniti značenje i posljedice tih postupaka. 

Nakon toga došlo je do jednog interesantnog događaja. Po nekoj osnovi, a pretpostavljam na osnovu kasnijih saznanja da se tu radi o konkurenciji raznih obavještajnih agencija, Adil Zulfikarpašić pokrenuo je pitanje utjecaja obavještajnih službi u stranci, čiji je on bio potpredsjednik, tj. u stranci SDA.

Nijedna obavještajna služba neće otkriti svog čovjeka

On je kao ličnost koja potvrđuje tu činjenicu imenovao tadašnjeg potpredsjednika stranke, zagrebačkog privrednika Salema Šabića. Odmah sam ga upozorio da je to apsurdno, u svakom slučaju je vjerovatno da razne obavještajne službe nastoje da ubace svoje ljude u političke pokrete, pogotovo tako značajan politički pokret kao što je SDA.

Jer, ako će SDA biti vladajuća muslimanska stranka ili jedna od vladajućih stranaka u BiH, za svaku obavještajnu službu, i srpsku i hrvatsku i bilo čiju drugu, je vrlo značajno da ima svog čovjeka unutar te strukture. Ali tvrditi za nekoga da je on taj čovjek apsolutno je nemoguće jer nijedna obavještajna služba neće potvrditi ili dati dokaze o postojanju takvog čovjeka. Ona neće demaskirati tako značajnu ličnost.

Međutim, Adil je u tom pogledu, da tako kažem, bio vrlo tvrdokoran i mislim da su ga i neki njegovi navodni hrvatski prijatelji prevarili, preveli ga žedna preko vode. Obećali su mu da će mu dati čvrste dokaze o tome kako je Šabić bio u službi obavještajnih agencija bivše Jugoslavije, a sve se svelo na to da nije pružen nikakav dokument i nikakav dokaz, nego je sve ostalo na usmenoj tvrdnji. To je, ustvari, značilo da nikakva obavještajna služba, pa tako ni hrvatska, ne želi demaskirati tako značajnu ličnost.

Rekao sam mu da je napravio veliki gaf. Međutim, očito je kod njega postojala intencija da izazove neki konflikt, pa je organizirao u „Holiday Innu“ konferenciju za štampu na kojoj je izašao s tvrdnjama o tome kako je Jugoslovenska obavještajna služba ubacila svog čovjeka u vrh SDA i da on želi da se to pitanje otvori.

Adil se našao ni na nebu ni na zemlji

Naravno, iz SDA je došla reakcija kakva se mogla i očekivati. A to je značilo da je SDA odlučila da isključi Adila Zulfikarpašića iz stranke.

Pošto je cijeli slučaj poprimio velike razmjere, došlo je do podjele mišljenja među ljudima. SDA je organizirala vanredni skup, odnosno Kongres u Tešnju, na kojem je Adil Zulfikarpašić isključen iz stranke i svi oni koji su njega podržali, a kuriozum te konferencije je u tome da su tada i mene isključili iz stranke, mada ja nikad nisam ni bio njen član.

U toj situaciji Adil se našao ni na nebu ni na zemlji. Kao iskusan čovjek, Alija Izetbegović je postupio vrlo mudro. On je prvo eliminirao Adila Zulfikarpašića iz stranke i onemogućio mu da djeluje instrumentima stranke, a onda je pristao da pregovara s njim o sukobu, tzv. nesporazumu, i da se otvori procedura pomirenja u stranci.

Alija Izetbegović je kao svoga zastupnika odredio jednog mladomuslimanskoga prijatelja, tadašnjeg advokata porijeklom iz Foče, koji je došao u Adilove prostorije i započeo beskrajne pregovore. Kao da se radi o nekom ličnom razilaženju i sukobu između Alije Izetbegovića i Adila Zuklfikarpašića, a ne o političkom incidentu i događaju koji je dobio svoj epilog - Adil više nije bio član stranke.

Čak se i Fikret Abdić pojavio kao posrednik

Kada je nakon gotovo mjesec takozvanih pregovora o pronalaženju nekakvih rješenja i solucija bilo jasno da je ovakav način izgubio svaki smisao, onda Alija Izetbegović nije htio da ispusti inicijativu, i to mu je bio vrlo pametan potez. Držao je Adila vezanog u pregovorima. Tad se pojavila tzv. čuvena trojka. Nažalost, nijedan od njih više nije živ. To su bili Bakir Tanović, Safet Isović i jedan ljekar koji je bio porijeklom iz Konjica, a radio je na Ortopedijskoj klinici i bio je politički vrlo aktivan.

Njih trojica su se deklarirala kao pristalice bošnjaštva, to znači Adilove teze da su muslimani Bošnjaci, a istovremeno zagovornici da muslimani trebaju imati jedinstvenu stranku i da će oni pokušati da iz nje postignu pomirenje unutar stranke. Da se prevaziđe raskol i da stranka nastavi da djeluje jedinstveno.

Naravno, takva mogućnost nije postojala. Zašto? Pa nije Alija Izetbegović bio lud da ispusti šansu da je dobio dva mjeseca da konsolidira prilike, razvije aktivnosti i da stopira i onemogući Adila da bilo šta preduzme, da naprimjer formira vlastitu stranku.

Kasnije se desilo čak i to da se i Fikret Abdić pojavio kao posrednik koji bi želio da dovede do pomirenja u stranci pa je i tu Adil izgubio određeno vrijeme. Na kraju se ispostavilo da od nekakvog pomirenja nema ništa jer je i nemoguće pomirenje u slučaju da bilo ko ostaje kod svoga stava. Nakon svega se moglo konstatirati da Adil, ukoliko želi da ostane politički živ, mora sam nešto preduzeti.

Tada je pristao da formira svoju stranku.