Mora se reći i priznati da je ideju bošnjaštva kao političku ideju, to jeste kao utemeljenje nacionalnog identiteta naroda koji dominira Bosnom i Hercegovinom i koji, prema tome, ima pravo da utječe na njeno državno, političko i kulturno oblikovanje, prvi lansirao Adil Zulfikarpašić.

Predložio je da se na temelju prihvatanja bošnjaštva formira jedna politička stranka koja bi se zalagala za nezavisnost Bosne i Hercegovine.

Srbi i Hrvati nisu htjeli da čuju za bošnjaštvo

To ne znači da je Zulfikarpašić prvi koji je podržavao ideju bošnjaštva, jer se ona pojavila još 1961. godine, kad je započela rasprava o nacionalnom pitanju u Bosni i Hercegovini i kada se među brojnim idejama došlo do toga da se ono može riješiti samo priznavanjem nacionalnog identiteta velikoj grupi stanovništva muslimanske vjere koja je ostala bez nacionalne identifikacije, odnosno kojoj nije priznat nacionalni identitet.

Već tada u raspravi je spomenuto bošnjaštvo kao moguće nacionalno identificiranje bosanskih muslimana kojima do tada nije bilo uopće priznavano pravo nacionalne identifikacije.

Reakcija na ideju da bi bosanski muslimani mogli da budu priznati kao nacija pod imenom Bošnjaci naišla je na vehementnu reakciju i Srba i Hrvata, koji nisu htjeli da čuju za bošnjaštvo, zapravo koji su smatrali bošnjaštvo daleko najvećom opasnošću za dotadašnju dominaciju srpsko-hrvatskog nacionalnog elementa u Bosni i Hercegovini.

U Bosni i Hercegovini su tada priznavani i Srbi i Hrvati, dok su Bošnjaci tretirani kao vjerska grupa bez nacionalnog identiteta. Protivljenje bošnjaštvu bilo je tako apsolutno da ni na koji način nije uzimano u razmatranje i odbacivano je pod imenom „kalajevštine“, dakle jedne austrougarske politike kojom se Bosni i Hercegovini nameće nacionalni identitet koji ne postoji i koji dovodi u opasnost tada već etablirani srpski i hrvatski nacionalni identitet.

Kritika temeljena na tvrdnji da ne postoje Bošnjaci

Opća formula kojom se definira nacionalna situacija i odnos u Bosni i Hercegovini svodila se na stav da u Bosni i Hercegovini žive dva naroda, to jeste Srbi i Hrvati i grupa stanovništva koja nema nacionalni identitet, nego se razlikuje po svome vjerskom identitetu u odnosu na Srbe i Hrvate koji su ostvarili jedinstvo vjere i nacije, dok muslimani takvo jedinstvo ne mogu ostvariti, zapravo nemoguća je identifikacija islama i bošnjaštva.

Interesantno je napomenuti da su najveći protivnici bošnjaštva bili oni bosanski intelektualci muslimanske vjere koji su zastupali stav da su bosanski muslimani specifični oblik nacionalnog identiteta i da je to njihova posebna historijska karakteristika te da, prema tome, ne može biti govora ni o kakvim Bošnjacima. I da spominjanje Bošnjaka kao naroda koji živi u Bosni i Hercegovini predstavlja izmišljotinu, kako je to u svom pamfletu protiv teksta Muhameda Filipovića o Bošnjacima napisao Mustafa Imamović, navodeći kako se tu radi o izmišljanju nepostojećeg naroda.

Naime, u raspravi koja je vođena oko toga živi li u Bosni narod koji se naziva Bošnjaci, kritika stava da u Bosni živi takav narod koji je nosilac identiteta između imena države i imena nacije temeljila se na tvrdnji da ne postoji narod Bošnjaka, da je to izmišljotina Muhameda Filipovića, da u Bosni žive muslimani i da je to specifičnost njihovog nacionalnog identiteta i da su upravo bosanski muslimani narod koji je ostvario vezu između svog vjerskog i nacionalnog identiteta.

Najraznovrsnije interpretacije naše historije

Interesantno je, međutim, napomenuti da su upravo ti muslimanski intelektualci, koji su bili najveći protivnici ideje bošnjaštva i odricali se bošnjačkog nacionalnog identiteta, postali najveći protagonisti bošnjaštva, naravno istovremeno postajući i glavni interpretatori sadržine bošnjačkog nacionalnog identiteta.

To im je omogućilo, ne samo da postanu protagonisti u borbi za priznavanje bošnjačkog nacionalnog identiteta, nego i da stvore djela u kojima je izlagana historija tih Bošnjaka i na taj način dovršena izgradnja historijskog i državno-pravnog identiteta Bošnjaka u formi u kojoj oni danas postoje.

Mustafa Imamović je napisao historiju Bošnjaka, mada, naravno, ni na kakav način nije kazao u čemu se, zapravo, sastoji historijski i nacionalni identitet Bošnjaka. Došlo je vrijeme kada su različiti autori proizvodili najraznovrsnije interpretacije naše historije, napeš nacionalnog identiteta i na taj način podržavali stvaranje takve države u kojoj je nacionalni identitet sveden na vjerski, a korijen bošnjaštva izveden iz osmanskog perioda vladavine Bosnom.