Slučaj rediteljke Jasmile Žbanić i njenog vapaja da joj država ne dozvoljava snimanje filma o Srebrenici, nova je epizoda sramnog odnosa institucija Bosne i Hercegovine prema umjetnicima, koji su posljednjih dvadeset godina možda i najbolji ambasadori naše zemlje u svijetu.
Prije nekoliko mjeseci i Danis Tanović je za „Dnevni avaz“ otvoreno poručio: „Umoran sam, više nemam načina da radim film u BiH.“
Ako takav tretman u našem društvu imaju dobitnica Zlatnog medvjeda i jedini bh. oskarovac, čemu se onda imaju nadati drugi umjetnici ili talenti, koji iz neobjašnjivih razloga i uprkos činjenici da žive u učmaloj močvari, izviru iz svake pore. Odgovor je kratak i jasan: Ničemu!
O tome koliko su važni film i umjetnost uopće, možda najbolje govori primjer iz ne tako davne historije ovih prostora. Tito je u tadašnju Jugoslaviju da snimaju filmove o Sutjesci, Neretvi i drugim epopejama iz NOB-a dovodio svjetske velikane kao što su, Ričard Barton, Franko Nero, Orson Vels.
A današnji vladari napolje tjeraju i ovo što imamo. Neka naših umjetnika po bijelom svijetu, neka pišu historiju drugim zemljama, koje će ih znati cijeniti. Jer, bh. vladarima ne trebaju. Za šta će im?
Njima trebaju generacije koje će se nadahnjivati šouima realnosti i sličnim sadržajima. Davno je rečeno da je znanje moć, a onima koji ga nemaju tako je lako vladati i manipulirati. A to se danas traži.
