Na isti način kako su se nekada izmještale i krile masovne grobnice s tijelima žrtava, godinama nakon rata političari iz RS i Srbije pokušavaju sakriti, umanjiti, opravdati ili podjednako rasporediti težak teret nedavne prošlosti i zlo nad kojim se decenijama zgražava civilizirani dio svijeta.
Za razliku od 90-ih, kada se dio istine mogao vidjeti u reportažama američkih i britanskih novinara iz prijedorskih logora, a sva surovost kreatora i izvršilaca zločina naslutiti na osnovu satelitskih snimaka poprišta genocida u okolini Srebrenice, danas je ona do detalja rasvijetljena, sudskim presudama potvrđena, duboko inkorporirana i trajno sačuvana u arhivima međunarodnog prava, na crnim stranicama historije čovječanstva.
Nakon presuda Haškog tribunala stavovi o genocidu Milorada Dodika, Rajka Vasića i sličnih eksponenata jednosmjerne, od svijeta izolirane, pomalo i mazohističke politike, važne su kao i oni desetina njihovih prethodnika što trenutno gledaju plafone zatvorskih ćelija ili su potpuno marginalizirani i zaboravljeni.