Kada se na ustajalom TV nebu, prije nekoliko godina, pojavila serija „Konak kod Hilmije“ bh. dvojca za hitove - scenariste Feđe Isovića i reditelja Elmira Jukića, publika je, gotovo nepodijeljeno, bila oduševljena.

Sjajni dijalozi, odlična gluma, pametan humor i autori koji u bosanskoj verziji serije „Alo, alo“ nisu štedjeli ni jedne ni druge ni treće, a, bogami, ni četvrte.

Prva sezona se gutala i publika u regionu se već bila naoštrila na drugu... No, Hilmija je plesao samo jedno ljeto.

Od druge sezone do dana današnjeg ni traga ni glasa. Isović veoma otvoreno kaže da TV kuće ne pokazuju interes za nove epizode, iako ih publika traži.

Da u našoj bh. stvarnosti, koja ima sve odlike strave i horora, nismo navikli na mnogo gore stvari - ovo bi bilo skandalozno.

A jeste ipak skandalozno, sramotno i ponižavajuće to što je mnogima draže tuđe smeće nego domaće zlato. Sramotno je da se bh. TV kuće utrkuju da iz komšiluka, istočnog i zapadnog, kupe serije „Ž“ kvaliteta, a domaći kvalitet ih ne zanima.

Da li je posrijedi toliko neznanje kreatora TV programa, nije ni važno. Jer Hilmija je samo ilustracija podaničkog ponašanja, ljudi koji povijene kičme i zatvorenih očiju gaze sve što je iz naše zemlje, a tuđe im je divno i spektakularno.

Neke ranije generacije ponosile su se time što su iz Sarajeva, grada u kojem je rođena čuvena pop-rok škola, što su iz zemlje čuvene po sjajnom humoru... A ove današnje... Ovdje je, iz pristojnosti, najbolje ostaviti prazan papir.