Kako su se samo obradovali navodni zaštitnici bošnjačkog u Bosni i Hercegovini američkim sankcijama Miloradu Dodiku, istina, nimalo nezasluženima kada se vidi šta radi već duže vrijeme. Odmah su iz redova Bošnjaka, inače koalicionih Miloradovih partnera, požurili da vide šta će trpjeti sam Dodik.
A da se radi ni o čemu drugom nego o novom licemjerstvu, govore činjenice da upravo ovi iz Federacije BiH imaju svoje dodike koji su godinama pod njihovom političkom šapom i koji misle da su nedodirljivi.
Kako drugačije objasniti da jedan Bakir Alispahić, čovjek koji je već niz godina na crnoj listi SAD kao iranski igrač koji je učestvovao u organizaciji kampa “Pogorelica”, ima otvorena vrata kod današnjih nam vlastodržaca?
Zar prije pogleda preko plota ovi naši nisu trebali počistiti svoje dvorište u kojem do guše plivaju u smeću? Zar milionski poslovi koje daju čovjeku s crne liste ne govore o licemjernosti i nedosljednosti i, ono što je najbitnije, a odgovore, sigurno, nećemo dobiti - čime je to jedan Alispahić zaslužio da vlasti u FBiH stavljaju njega ispred američkih sankcija?
Čime su i bh. građani zaslužili da neko ko je žestoko kompromitirao državu BiH svojim poslovima oko Pogorelice toliko zarađuje upravo od državnih, znači narodnih para?
Sva priča možda i ne ide poprilično daleko, možda se može podvesti i ovog puta pod jednu riječ - korupcija. „Ruka ruku mije“ izreka je koja nigdje kao u BiH nema tako snažno uporište.
Sve je stvar interesa, pa i ne čudi apsurd da čovjek s crne liste ima poslove u namjenskoj industriji. Bavi se prodajom oružja i nikome to ne izgleda nelogično. Nekako sve liči na piromane koji prodaju šibice. Ostaje nam jedino da se nadamo da će bošnjački piromani odoljeti i da neće „zapaliti sve šibice“.
