Posjeta Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan) regionu u sebi je sažela politiku turske vlasti prema ovom prostoru – Srbiji dronovi i ekonomija, Bosni i Hercegovini ideologija.

Naime, dok je u Sarajevu Erdoan držao pridike o izdajnicima koji su napustili „mog Bakira“ i poručivao Bošnjacima kako ih Zapad dijeli, dan poslije, u Beogradu se s Aleksandrom Vučićem najavljivala kupovina dronova Bayraktara, najavljivali su se infrastrukturni projekti, ponosno se isticalo kako je trgovinska razmjena između Srbije i Turske dosegla 2,5 milijarde eura te kako turske investicije zapošljavaju 10.000 radnika u Srbiji.

Kako objasniti da veliki prijatelj i zaštitnik Bošnjaka odlazi u Srbiju i pušta Vučića da samouvjereno najavljuje kupovinu ubojitih turskih dronova za zemlju u kojoj mnogi visoki krugovi ni danas ne kriju teritorijalne pretenzije prema BiH? Zašto se Erdoan u Srbiji bavi investicijama i trgovinom, a u Sarajevu antizapadnom histerijom i predizbornom podrškom Bakiru? Pa, ukratko – zato što mu se može.

Vučić, uz se mane i karakterne nedostatke, jeste državnik, i to tačno onoliko koliko Izetbegović nije. Izetbegović ne zna šta je država. Ne razumije kako se ona gradi, kako je voditi, niti koji je značaj jakih i nezavisnih institucija.

Okružen mladomuslimanskom familijarnom klikom, Izetbegović je nasljednik najgorih feudalnih tradicija svojih prethodnika. Njihova filozofija vlasti crpi se u kontroli teritorije i resursa, dok institucije postoje pro forme, kao produžena ruka neformalnih familijarnih krugova moći.

S takvom sviješću, i odnos Izetbegovića prema turskom predsjedniku krajnje je familijarno-feudalni – on se Erdoanu ne obraća kao jedan predsjednik, ili barem lider, drugome, nego kao nižerangirani beg svom sultanu, kojeg moli za malo podrške i propagande kako bi sačuvao ugroženu vlast.

A Erdoan daje upravo ono što se od njega i traži – malo demagogije i ponešto džamija, a zauzvrat od vazala dobiva širom otvorena vrata da na bošnjačkom komadu BiH pro bono širi utjecaj i uspostavlja tursku enklavu u srcu Evrope. Prema Srbiji se pak mora odnositi kao prema državi, a to zahtijeva mnogo više od „lijepih“ riječi i ličnih veza.

Najveća žrtva u svemu tome su Bosna i Hercegovina i Bošnjaci. Vođeni idiotskom politikom Bakira Izetbegovića i njegove klike, oni se marginaliziraju kao država i politički narod te pretvaraju u sitan kusur dinastičkih interesa familije Izetbegović.