Jeste li se ikada zapitali kome je teže, onima koji odlaze ili onima koji ostaju?
Svaka priča ima dvije strane medalje, pa ćete često čuti one koji su ostali na aerodromima, peronima vozova ili autobusa i kroz suze mahali svojim najbližima dok ih ispraćaju u bijeli svijet u nadi da će se snaći.
Čut ćete i onu stranu priče: "Spakovao sam život u nekoliko kofera i krenuo trbuhom za kruhom, ostavljajući najmilije iza sebe. Sredit ću papire i njima da dođu čim se snađem."
Toliko emocija stane u tih nekoliko rečenica. A zaboli činjenica da je malo onih koji su zadovoljni tu gdje jesu, u svojoj domovini, u svojoj Bosni i Hercegovini.
Potpisnica ovih redova je bila dio prve priče. Majci ostavila pisamce skriveno u kutiji od cigareta koje se svodilo na iskazivanje ponosa što je skupila hrabrosti da ode u jednu od zemalja Skandinavije ne bi li našla posao. I da se ne osjeća loše ako ne uspije, ima se gdje vratiti. A iz ratom razorene države nije htjela otići, tu je, govorila je, sve njeno, dok su granate ponekad padale i svega nekoliko metara od nje.
A obećavali su 100.000 radnih mjesta, zar ne? Ali ne za sve, samo za izabrane. Za osobu u kasnim 40-tim, još ženu, nije ga bilo. Godinama.
Snašla se. I nudi da pokrene proceduru za papire za, zamislite samo, sjedinjavanje porodice.
To je sudbina mnogih porodica u BiH, gdje predstavnici drugih država dolaze i traže radnu snagu, nude minimalne plaće, koje su opet daleko više od ovih ovdje. A oni koji bi trebali, ne rade ništa po tom pitanju, kao da su sretni što gledaju leđa svojih građana.
Zato ja ostajem. Da moja leđa ne budu razlog njihove sreće.
