Zamislite da decenijama sjedite, gledate u bijele zidove i pitate se šta je s vašim najmilijima, kakvi su im posljednji trenuci života bili, jesu li se plašili... Svjesni da ih nema, da su mrtvi, nadate se da barem nisu patili, da ih neljudi nisu mučili.
Zamislite da decenijama tražite i čekate. Čekate makar jednu kost kako biste je pokopali da biste imali svojoj majci, sestri, kćerki, ocu, suprugu, sinu negdje na mezar otići i proučiti. Jednu kost!
Možete li zamisliti onaj osjećaj kada vas pozovu da identificirate posmrtne ostatke, a vi zapamtili koji su džemper nosili posljednji put kada ste ih vidjeli, pape, tene... I ugledate na identifikacijskom stolu i srce vam se stegne. Od tuge. I od sreće. Što ćete moći u dogledno vrijeme otići na mezar. Što niste nestali s ovog svijeta prije nego što ste ih našli.
U svoj toj boli obdukcijom saznate i odgovore na ona gore spomenuta pitanja. Pa ako vašem najbližem nedostaju kosti dijela glave... Je li povreda nastupila prije ili nakon smrti… Tješite se da su kosti razdvojene prilikom premještanja u druge grobnice. Sve je bolje nego da su patili!
Možete li zamisliti da za života sve ovo nikad ne dočekate?! Da se 30 godina poslije užasne i sumanute agresije na Bosnu i Hercegovinu nadate da hoćete. Dok oni koji su ih krvnički pobili hodaju bijelim svijetom, možda čak i u gradu gdje su počinili stravične zločine, dišu, bez problema spavaju. A vi molite, kumite da nekada osjete barem djelić griže savjesti pa otkriju gdje su te silne grobnice. Možda je baš u njoj vaša majka, otac, kćerka, sin, brat ili sestra!
U Višegradu je smiraj pronašlo još osam žrtava kojima je klanjana dženaza proteklog vikenda. Nekoliko dana ranije pokopani su ostaci četiri žrtve iz Zvornika. Uskoro će opet biti kolektivna dženaza u Potočarima. Članova porodica sve je manje. Ali nijedna žrtva neće ostati zaboravljena. Dokle god je nas koji se sjećamo i opominjemo.
