Svega mjesec nakon što je Kosta K. počinio stravičan masakr u osnovnoj školi u Beogradu, obistinilo se ono čega su se mnogi pribojavali - da će njegov zločin poslužiti kao inspiracija mnogima da učine isto.

Nekoliko dana poslije toga Uroš je u Mladenovcu ubio osmero ljudi, a jučer smo i u BiH svjedočili nesvakidašnjem zločinu, gdje je učenik osnovne škole u Lukavcu upucao nastavnika.

Riječ je o problematičnom dječaku koji ima nepunih 14 godina i koji je ranije izbačen iz škole u kojoj je počinio zločin.

Dvije su opomene koje nam ovaj zločin šalje. Prva je da se ozbiljno moramo pozabaviti mentalnim zdravljem kako djece i tinejdžera tako i cjelokupnog stanovništva. U zemlji u kojoj se odlazak psihologu smatra familijarnom sramotom, gdje desetine hiljada ljudi hodaju s nikad izliječenim PTSP-om, a gomila mladih ljudi baulja natopljena frustracijama i gnjevom u društvu koje im ne nudi ništa, trebamo se ozbiljno zapitati koliko je ljudi poput učenika iz Lukavca koji bi mogli ponoviti ovakvo djelo i kojima bi on, ne daj Bože, mogao dati vjetar u leđa.

Druga opomena, ništa manje alarmantna, zapravo je činjenica da je ovo društvo pretrpano oružjem zaostalim iz rata, lako dostupnim i sveprisutnim.

Uzimajući sve navedeno u obzir, čudno je kako je Bosna i Hercegovina kroz sve ove godine ostala relativno mirna i sigurna zemlja.

No, ako želimo da uistinu bude sigurna, krajnje je vrijeme da se uhvatimo ukoštac s problemima koji sve vrijeme tinjaju ispod površine tog prividnog mira i sigurnosti.