S ove vremenske distance djeluju pomalo i komično Konakovićevi pohodi u Laktaše na utakmice Igokee ne bi li umilio Dodika, ili Nikšićeve najave da je Dodik čovjek s kojim će se moći sarađivati.

Dodik, nažalost, pokazuje da je u svojoj destruktivnosti i cilju rušenja Bosne i Hercegovine neumoljiv. Potrebno je, ali prilično obesmišljeno, postaviti pitanje šta sada probosanske stranke mogu uraditi da zaustave Dodika.

Odgovor je manje-više - ništa. Da je SDA prethodnih 30 godina bila posvećena izgradnji institucija umjesto njihovom zloupotrebljavanju kao sredstva za kontrolu resursa i pljačku (u čemu su udruženo djelovali sa SNSD-om i HDZ-om), danas bismo se mogli uzdati u akciju Ustavnog suda, Tužilaštva i SIPA-e da neustavne odluke ponište i odgovorne za rušenje ustavnog poretka sankcioniraju.

No, ko se može uzdati u akciju institucija u koje su godinama postavljane paravlićke, simići, osmice, kneževići i drugi stranački poslušnici, čiji je cilj postavljanja bio upravo u tome da slijepo služe i štite svoje političke šefove, a ne državu.

Stoga, jedina nada sada, kao i prethodnih godina, ostaje da međunarodna zajednica i visoki predstavnik urade nešto. No, ni tu ne treba biti pretjerani optimista.

Naime, ako to nisu odobravali, onda su predstavnici međunarodne zajednice godinama mirno posmatrali Dodikov kriminal, kočijaške uvrede, napade, kršenja zakona i otvorene udare na državu i njen poredak.

Postoji objašnjenje da je Dodik zaista toliko moćan i nedodirljiv da mu vodeće sile svijeta ne mogu ništa, što je, naravno, apsurd, ili da su u pitanju mnogo dublje i ozbiljnije političke igre suprotne od ispraznih saopćenja punih zabrinutosti i ispraznih osuda zapadnih država iza kojih ne stoji konkretna akcija.

U oba slučaja gubitnik može biti samo država Bosna i Hercegovina.