Otjeraš vrsne ljekare, skoro da digneš bedeme oko najveće medicinske ustanove u Bosni i Hercegovini, biraš koga hoćeš odnosno nećeš liječiti... Ništa se ne dešava preko noći, pa tako ni to. Dala je Sebija Izetbegović sebi vremena da od Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS) napravi skoro svoje privatno vlasništvo.
Imalo je smisla zabraniti posjete u jeku koronavirusa, učinile su to sve bolnice. Ali ni tada kao ni danas nije imalo smisla da KCUS nije dao ni novinarima da uđu, čak ni poslije mnogobrojnih žalbi, kako pacijenata tako i osoblja. Vladarica se pravdala time da neće da korona uđe među ljekare, među pacijente, ali ih je zato prikopčavala na „malina respiratore“. Kasnije je govorila kako se ljekari bune zbog prisustva medija u hodnicima KCUS-a. O, da li?!
I šta se promijenilo kada je najveća opasnost prošla? Jedno veliko ništa. Lakše joj je bilo vladati KCUS-om, uz pomoć eksponata poput Enre Suljić, kada na dnevnoj bazi nema porodica kojima će se baviti, nema medija koji će prenositi istinu koju ona nije pružala javnosti. Sivilo je vladalo. A dok Sebi nije otišla, građanima nije ni moglo svanuti.
Eh, simbolično, novi v. d. direktora KCUS-a Alen Pilav odmah je doslovno otvorio vrata bolnice. Ona metalna, koja okružuju kompletnu bolnicu.
Simbolično jer bilo je suludo zavarivati vrata kako bi se spriječio ulazak građana, pretežno porodica i prijatelja pacijenata. Zaboravila je, ili možda nikada nije ni znala, Izetbegović da prisnost, ljubav, pažnja najbližih ima neku vrstu iscjeliteljskih moći. Sve kreće iz kuće.