Na dobrom smo putu prema Evropskoj uniji. Kako se nekada u školama radilo, tako sada naši političari stavljaju kvačice pored ispunjenih obaveza, odnosno uvjeta koje je Evropska komisija stavila pred nas.
Od 14 prioriteta ispostavilo se da su ipak četiri ključna. Dva smo ispunili, dva se još čekaju. A niko više ni riječi o izmjenama Izbornog zakona BiH. Pa čak ni visoki predstavnik u BiH Kristijan Šmit (Christian Schmidt). Osim ponekog poziva, tu i tamo, da je neophodno usvojiti izmjene, pa makar one koje se tiču izbornog procesa. A od pompeznih najava nametanja izmjena, odnosno korištenja bonskih ovlasti – ništa.
Rok koji je Šmit stavio pred vlasti davno je prošao, a oni se s mrtve tačke nisu pomjerili. Uzdrmao ih je Šmit prvobitno, a onda sve po starom. Čim to više nije primarna tema u javnosti, čim se na vladajuće ne vrši kakav-takav pritisak, ušute se. Možemo s vremena na vrijeme čuti Milorada Dodika kako proziva Šmita i prijeti da će blokirati put ka EU ukoliko se Šmit umiješa i iskoristi ovlasti koje mu pripadaju.
I drugi političari su mišljenja da se visoki predstavnik ne bi trebao umiješati u ovo, samo to ljepše upakuju pa prezentiraju javnosti. No, ako Šmit to ne učini, hoće li oni usvojiti neophodne izmjene Izbornog zakona?
Je li Šmit prepao vladajuće na državnom nivou, pa se taktički povukao puštajući da vidi šta su i koliko spremni učiniti, ili je obrnuto, možda se Šmit uplašio potencijalnih reakcija i odgovora na korištenje bonskih ovlasti?!
Ipak, i ptice na grani znaju (mada su i one u posljednje vrijeme zbunjene) da se naši Hrvati, Bošnjaci i Srbi nikada neće moći sami dogovoriti. Jer, eto, uvijek je neko ugrožen i zakinut. A to kako narod generalno živi, nije ni bitno.
