Sarajevo je obilježilo svoj dan, 6. april. Zapravo, taj dan je dan oslobođenja od fašizma, no, kako posljednjih 30 godina živimo u praksi ono što je bivši gradonačelnik hirurški precizno definirao kao „borbu protiv antifašizma“, ne treba da čudi što su riječi „pobjeda“ i „fašizam“ u međuvremenu izbačene, pa je tako 6. april postao Dan grada.

Kako i priliči takvoj atmosferi, Dan grada obilježen je nikad skromnije i nikad bezveznije. Koliki ugled Sarajevo i njegovo rukovodstvo danas uživaju u svijetu, najbolje će reći zvanice koje su se odazvale na njegov „rođendan“. 

Od nekoliko desetaka gradova koji su dobili pozive, na proslavu 6. aprila odazvalo se svega pet gradova koji su poslali uglavnom nižerazredne službenike da prisustvuju, od čega su četiri iz regiona, i to: Novi Pazar, Kotor, Bar i Podgorica. Samo su iz Kotora i Bara stigli gradonačelnici. Od evropskih gradova, jedino je Barcelona poslala tročlanu delegaciju nižerangiranih dužnosnika.

I tako, grad u koji su se nekoć slijevali svjetski glumci, intelektualci, pjevači, umjetnici, novinari danas eventualno može privući funkcionere iz pet regionalnih gradova. Nižerangirane.

Nije bilo ni ozbiljnijeg programa: manifestacije, predstave, sportskih događaja... Nije bilo, naravno, ni muzičkog događaja. Umjesto toga, pjevala je gradonačelnica Karić.

Jedina svijetla tačka je Šestoaprilska nagrada dodijeljena vrhunskoj naučnici svjetskog glasa prof. dr. sci. Branislavi Peruničić-Draženović. I to je bilo zamalo, s obzirom na to da je pobijedila za samo jedan glas ispred pjevača lakih nota Zdravka Čolića, kojeg je, pogodite sami, ko predložio za nagradu.

No profesorica Peruničić-Draženović produkt je nekog starijeg i ozbiljnijeg Sarajeva koje s ovim današnjim gradom ima vrlo malo zajedničkih tačaka.