Danas će majke, supruge, kćerke, očevi, sinovi, djedovi i unuci obilaziti mezarja širom Bosne i Hercegovine i učiti za svoje najmilije, za najbolje sinove ove zemlje, koji su svoje živote dali da bi Bosna opstala.

Jer, danas je Dan šehida, koji se obilježava drugi dan Ramazanskog bajrama u BiH, prema takvimu IZBiH.

Opet će nečija djeca suze liti jer s babom nikad nisu bajram-namaz klanjala ili djedu prvu baklavu izjutra prinijela. Nisu mu ruku poljubila, kahvu pristavila. Njihova bol je samo njihova i nikada je niko ne može opisati.

I danas se opet, i opet iznova, priča o nekim otcjepljenjima, razlazima, pripajanjima, oduzimanjima, dodavanjima. Nečega, nekome. I opet se u živu ranu porodica šehida dira. Jer oni najbolje znaju šta znači braniti svoju domovinu i znaju kako je živjeti poslije u državi koja to ne zna cijeniti.

Busaju se u prsa svi, a najbolje sinove Bosne spominju samo kada im treba glas više. A šta očekivati od onih koji se ni za žive ne brinu, a kamoli za mrtve, i familije koje su ostale iza njih.

„I ne recite za one koji su na Allahovom putu izginuli da su mrtvi. Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svojega“, glasi kur'anski ajet.

Nemojte da se vraćamo 30 godina unazad. Nemojte da mjerimo ko je veći Srbin, Bošnjak, Hrvat, iliti pravoslavac, musliman, katolik. Jer, ako po vjeri gledate, nijedna od spomenutih ne odobrava ono što se desilo na ovim prostorima. I nijednom se čeljadetu bez oca ne može u oči pogledati. Oni znaju.