Bune se domaći što se u Bosnu i Hercegovinu dovode stranci da rade. Bune se oni koji su prijavljeni na zavodima za nezaposlene, a mole Boga da ne nađu posao. Ili oni koji rade nacrno.
Situacija je daleko od idealne, i za jedne i za druge, ali i za poslodavce, radnike, pa i strance.
Situacija je sljedeća - Bosni i Hercegovini nedostaje radnika u gotovo svim branšama. Deficit je ogroman. Poslodavcima su ruke skoro vezane.
Bosanci i Hercegovci, posebno u ljetnom periodu, hrle vani, trbuhom za kruhom. Jer, šta su tri mjeseca, najmanje, odvojena od porodice, ako će zaraditi dovoljno, ili malkice više, za dostojan život. Dakle, već u startu manjkamo s radnom snagom. Postoje i indicije da su čak domaći radnici manje plaćeni od stranaca.
Tu su i oni, kako u uvodu piše, koji su prijavljeni u zavodima za nezaposlene zbog zdravstvenog ili socijalnog osiguranja, bez stvarne želje da nađu neki posao.
I šta od svega toga ostaje poslodavcima? Okreću se inozemnom tržištu, traže dozvole za radnike iz daleke Indije, Nepala, Bangladeša... Mnogo skuplje ih košta, ali izbora nemaju. Ako potencijalni radnik koji će doći u BiH od poslodavca traži smještaj, znači da će pristati na manju plaću, ali je tako siguran da će imati krov nad glavnom. A poslodavac će na skoro sve pristati kako bi dobio radnike.
Suština je da je to sve povezano, pa imamo domino-efekt. Ako poslodavci daju, svojom voljom ili jer ne mogu više, niske plaće, domaći radnici odoše. Ako bh. građani, ukoliko imaju solidne uvjete za rad, ipak odlaze, poslodavci ostaju na cjedilu.
Primorani su tražiti radnike van države i plaćati velike sume samo da ih dovedu, legalno. U takvim situacijama, ni jedni ni drugi ne mogu se žaliti jer su jednako krivi za takve situacije.
Potrebno je, u svakom slučaju, poboljšavanje uvjeta za sve radnike, počevši od plaća.
