U četiri države regiona, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Albaniji i Hrvatskoj u petak je došlo do kolapsa u snabdijevanju električnom energijom.

Haos u saobraćaju, kolaps na aerodromima, restorani prestaju s radom, ljudi u panici, istopljeni sladoledi se rasprodaju, trenutno se gasi veći dio ekonomije, požari... scene su koje smo gledali u apokaliptičnim filmovima, a kojima smo u petak uživo mogli svjedočiti na ulicama bh., ali i regionalnih gradova.

Bez obzira na to šta je bio uzrok ovog događaja, koji dosad nismo vidjeli u svojim životima, barem ne na ovaj način i u ovom obimu, važnije je da iz njega izvučemo duboke pouke i razmislimo o svom ponašanju, svojim politikama i svojim odnosima.

Prva pouka je svakako ona o našoj slabosti. Olako, zdravo za gotovo, uzimamo lagodan život i snagu naše tehnologije. Ispostavlja se da je naše društvo krajnje krhko. Dovoljno je da nam se oduzme samo jedan od energenata kojima se naša civilizacija napaja i kolektivno doživljavamo kolaps.

Većina naših aktivnosti biva obustavljena, a tada stupa gola borba za preživljavanje i snalaženje u haosu u kojem ne znamo kako da se ponašamo, jer nikada nismo razmišljali, a kamoli se pripremili za scenarij u kojem ostajemo bez nekog od važnih resursa moderne civilizacije.

Druga je lekcija da nesreća nikad nije usamljena, ma koliko nam se to moglo činiti. Svijet je jedno globalno selo. Problem iz Velingtona osjeti se i u Viktoriji. Pripadamo jednom te istom narodu, ljudskom rodu koji dijeli istu planetu, iste energente, istu sudbinu, isti način života i problemi jednih neće mimoići druge.

Toga trebamo biti svjesni i shvatiti da su saradnja, tolerancija, mir i međusobno uvažavanje ne samo način da živimo u prosperitetnom i mirnom svijetu nego da je to i nužnost našeg opstanka. U petak smo tu lekciju mogli spoznati na mikroprimjeru zapadnog Balkana. Stoga je žalosno da se sve veći broj nas odlučuje za politike koje nas dijele i dovode u sukobe.