Stvari su mogle izgledati sasvim drugačije. Među narodima na prostoru zapadnog Balkana mogli su vladati mir i sloga, zajedničkim snagama su mogli galopirati prema ili čak biti dio Evropske unije, stvoriti zajedničko tržište, razmjenjivati informacije, znanje i korisna iskustva, sarađivati i "gurati“ jedni druge pred Evropom i svijetom.

Ukratko, imati složni region koji živi u miru, okrenut budućnosti i saradnji, poput Skandinavije i Baltika. Ili još bolje, zapadne Njemačke i Francuske, koji su nakon pobijenih miliona ljudi i prolivenih hektolitara krvi odmah poslije Drugog svjetskog rata odlučili postaviti temelje Evropskoj uniji.

Sve što je trebalo za to bilo je jedno „izvini“. Poput „izvini“ Vilija Branta (Willy Brandt) iz Aušvica. Ali, prije svega, „izvini“ iz Srbije čiji je režim iz devedesetih bio najodgovorniji za razaranje Jugoslavije i masovne zločine koji će vrhunac imati s genocidom u Srebrenici.

Mogu se oni do mile volje prati da je zločin organizirao paljanski režim, no zlo je izvorno poteklo iz Beograda. To izvinjenje bilo bi dočekano s oduševljenjem, bilo bi oprošteno, odnosi bi bili relaksirani, moglo bi se krenuti dalje.

Umjesto izvinjenja, zlo i dalje teče. Genocid se i dalje negira, te, i pored nepobitnih sudskih presuda, kojekakve fašističke karikature po Srbiji slobodno organiziraju skupove u kojima slave genocid, Rezolucija se prikazuje kao bjelosvjetska urota protiv srpskog naroda, kliče se ratnim zločincima, a u društvu prevladavaju iste politike, iste likovi, ista mržnja, ista atmosfera, isti sistem vrijednosti s početka devedesetih koji je u konačnici i doveo do genocida.

Srećom, nema više JNA, a i evropska zajednica je danas puno konsolidiranija i ozbiljnija. Ali zatrovani mozgovi su i dalje tu. Na vlasti.